Najdraže moj …da mi je znati gdje si…s kim si…jesi li sretan?...stvarno bih to voljela znat…ali ne mogu…ostaje mi samo nada da jesi…
Znaš…lagala sam ti…lagala sam kad sam rekla da sam poželjela što sam ona 3 mjeseca provela s tobom…bila sam ljuta…zapravo ne ljuta već očajna…previše me boli što nisi više kraj mene…kao da mi je netko otkinuo komad srca…i kako onda normalno živjeti…
Trebalo mi je više od tjedan dana da shvatim da si otišao…zauvijek…nisam htjela to…nisam mogla prihvatiti…kako se sve moglo u jednom danu srušiti…
Kad pogledam tvoju sliku…te tvoje oči…najljepše koje sam vidjela …fali mi taj pogled…fali mi tvoj zagrljaj…fali moja ruka u tvojoj…koju si onako čvrsto držao a opet tako nježno…fališ mi ti uz kojeg sam se osjećala sigurno…voljeno…važno…u tebi sam pronašla ono malo što sam tražila…ti si bio onaj kojeg sam trebala…zbog tebe sam bila sretna…zbog tebe sam voljela ovaj život još više…zbog tebe mi se vratila vjera u ljude…nada u ljepše sutra…svaki dan je bio savršen jer ti si bio tu…a onda…sve je palo u vodu…zar je onaj trud bio uzaludan? … one riječi? …oni zagrljaji, poljupci? …zar to ništa nije značilo…ne…kako da vjerujem u to…kako kad si mi dokazao suprotno…rekao si da su sitnice bitne…u tim sitnicama sam vidjela da za tebe nisam nitko i ništa…
Teško mi je…priznajem…nemam razloga lagati ti…život ide dalje…a ja? …ja ne …ostala sam stajati tamo gdje si me ostavio…
…MALO JE TOGA TUŽNIJE U ŽIVOTU NEGO KAD GLEDATE NEKOGA KAKO ODLAZI NAKON ŠTO VAS JE OSTAVIO, GLEDAJTE KAKO SE POVEĆAVA UDALJENOST IZMEĐU VAS DOK NE OSTANE NIŠTA OSIM PRAZNOG PROSTORA I TIŠINE…
Post je objavljen 06.05.2007. u 15:08 sati.