Marketing
Zdravoslave, Zdravoslave...
Šta hoćeš luda zvjeri?
Zdravoslav Svetimirović, 'Narančasto Plavo: problem opanka u izvedbenim umjetnostima na primjeru Tuheljskih toplica 1821-1823' u Marinko Jajčinović (ur.), Suvremeni problemi protokola (London: Routledge, 2009), str. 115-1064, 117
Ovo je primjer ispravnog pisanja referenci prema akademskom časopisu za koji trenutno radim. To naravno nije jedini primjer kako se pravilno pišu reference. To je samo jedan od 30 bilijona ispravnih načina za pisanje references. Svaki jebeni časopis u humanistici ima neki svoj standard. Ma šta je pričam, svaki odsjek na svakom faksu ima svoj način pisanja referenci. Kako je moj doktorat kolaborativni doktorat između dva faksa, svoj ću rad vjerojatno morati predati u dvije različite verzije u odnosu na pravila o pisanju referenci.
Pitala sam svog mentora šta je s tim, zašto se ne postigne neki konsenzus i standardizacija barem na razini University of London. On je odgovorio, gledajući me kao da sam upravo sretno zagrizla u puža netom pokupljenog s livade, da to nikako ne bi bilo moguće, jer svaki sustav referenci ima svoju povijesnu vrijednost, govori nešto o identitetu određene ustanove i slično. Podsjeća me ovo na nešto. Nešto od stoljeća sedmog.
Reference su jedna od stvari koji čine život profesora na faksu (ili studenta koji sprema doktorat) nepodnošljivo dosadnim, pa ponekad i omogućavaju da besmislica prosja (prosja? kakva je ovo riječ? to bi trebalo biti od sjati, prosije? – jel nisu prosije one neke mekinje. Uh.) pravim sjajem.
Pogledajmo samo gore navedeni primjer. Ono što se iz njega može pročitati jest da se članak Zdravoslava Svetimirovića nalazi u knjizi Marinka Jajčinovića. To je okej i sasvim razumno, ne vode sve biblioteke svaki članak u svakoj knjizi posebno, nego se u katalogu često nalazi samo ime knjige. Monografska publikacija (ili serijska) je jedinica za većinu bibliotečnih sustava a ne članak u njoj (iako se i to polako mijenja, koliko sam uspjela primijetiti, neka me netko ispravi ako zna, uvijek volim čuti o razvoju nesuđene mi struke). Dakle, savršeno ima smisla navesti tu činjenicu jer ona naime omogućava da se članak nađe, što je ujedno i JEDINA svrha referenci.*
Ali šta sad. Osim što je potrebno navesti broj stranice gdje se nalazi korišteni citat – što je također razumno - potrebno je navesti i broj prve i zadnje stranice članka, dakle mjesto cijelog članka u knjizi. Zašto? Zašto zaboga? Ako knjiga ima 112 stranica, 110 stranica se nalazi samo i jedino na mjestu 110 stranice. Zašto bi se moralo navoditi i na kojim stranicama se nalazi cijeli članak? To ni na koji način ne pomaže u traženju dotičnog citata. Osim što povećava količinu podataka, pa (valjda) cijela stvar izgleda još ozbiljnije i profesionalnije.
Zašto ja cvilim? Zato, jer profesori ne pišu pune reference kad šalju članak u časopis. Zašto bi i pisali, kad je to BESMISLENO i povećava količinu posla. Nije čak ni da ih namjerno ne pišu, pretpostavljam, nego se smotaju kad prebacuju iz jednog sustava u drugi (svaki časopis ima svoj, svaki WC na svakom faksu ima svoj – remember?) pa ih zaborave. Zato, jer im onda ja moram mejlnuti i poimence ih upitati za svaku od navedenih četiristobilijona referenci. I onda oni moraju ponovo iskopavati te članke iz knjiga koje su možda već vratili u knjižnicu, umjesto da štajaznam šeću psa, uče dijete kako se sigurno prelazi cesta ili kradu patuljke iz susjedova vrta.
Druga negativna posljedica je što polako dolazim na glas kao ”ona analno retentivna luđakinja” koja šalje neke mejlove koji nam kvare popodneva. To mi se NIMALO ne sviđa. Puno bih radije bila na glasu kao ”ona šlampava”. Doduše, ovako je fora. Ostavlja mi prostora da iznevjeravam očekivanja. Nije svaka žaba princ, a neke princeze su drogirane svojom voljom. Moje šlampavo žabstvo će uskoro zasjati punim sjajem, kao što je i do sada u sličnim prilikama. (Zasjati! To je bila ta riječ!)
Pitala sam R-a šta on radi u takvim slučajevima (on je urednik jednog od takvih akademskih časopisa). Rekao je kao dobar dan suseda poglečte kak je danas lepi dan:
Pa izmislim stranice članka, naravno, to radim već deset godina, nitko mi se živ zbog toga nije došao žaliti, a sumnjam i da je bilo tko primijetio. Nisi valjda luda da maltretiraš ljude s takvim glupostima.
Eto, prilika za žabstvo.
*Kaže ona samouvjereno. To naravno nije jedina svrha referenci. Puno važnija svrha referenci jest što one omogućuju razvoj i hijerarhijsku strukturu discipline. Kog se više citira, taj je veća faca. Na stranu to što na svijetu sveukupno postoji jedno 7 ideja s neograničenim brojem varijacija i kombinacija.
Post je objavljen 05.05.2007. u 23:18 sati.