Marketing
Angel of death... have mercy with my soul
Zadnji traci sunca polako nestaju iza obzora. Zvijezde, sitne krijesnice ljetne noći, zrna pijeska na tamnoj svili što obavija nebo poput plašta, tiho se sjaje, nježno rastjerujući tamu.
Stojim na palubi, sam, dok more lagano ljulja brod pod mojim nogama. Kao majka djetešce, ziba ga u san.
Krupni muškarci, iskusni moreplovci, polako se povlače u svoje kabine. Prolaze pored mene ne osvrćući se. Njihovi pogledi, tek se iz znatiželje nakratko obazru na mene, odlaze bez ijedne riječi. Za njih, ja sam zrak, sjena… Putnik bez doma, skitnica što lunja svijetom u potrazi… za čim? Ne bih znao…
Gledam u daljinu sanjajući o tome kako je nekad bilo. Plavkast mjesec sjaji se poput tvojih lijepih očiju. Kako si me nježno gledala, tvoj nedužan osmijehom na božanstvenom licu… poljubac vrelih usana na mojim, tvoj parfem, miris tvoje duge crvene kose… nježan dodir… tanki prsti što mrse moju kosu kako ležimo združeni u ljubavnom zagrljaju. Ti si bila moj eliksir, moje srce i moja duša, jedini izvor moje sreće.
Prije tebe, imao sam samo nekoliko žena, sve sam ih volio. Ali nijedna nije bila poput tebe. Ti si bila posebna, savršena. Upoznavši te, znao sam da ću moći voljeti samo tebe, ništa drugo nije bilo važno. Bio sam sretan… tako sretan.
Prošlost… sve je to prošlost. Vrijeme u koje se više nikad neću moći vratiti. Ti si otišla, izdahnula na mojim rukama donoseći nov život na svijet. Dijete, kćer, koja te ubrzo pratila u tamu. Ti si me slomila, dala si mi sve i onda me napustila. Jednom okusivši slatkast nektar tvoje ljubavi, ja sam bio izgubljen bez tebe. Nisam mogao dalje. Svoj život, vlastitom sam rukom skončao, svoju dušu time prokleo…
Prošlo je mnogo godina… vrijeme više nije važno. Što su tri desetljeća za nekoga tko ima vječnost? Nema mira za mene ni u smrti… Ja sam sjena, tek obris muškarca koji sam bio. Avet uhvaćena između sna i jave, boli i spokoja, svijetla i tame.
Moje tijelo je mrtvo, ipak ja još uvijek stojim. Moje srce davno ja prestalo kucati svoj ritam. Ja više nisam živ… ali nisam ni mrtav. Oko mene životi se rađaju, stare i umiru, ja ostajem isti. Zub vremena nikad neće nagrizati na mojoj prividnoj mladosti. Ne trebam ni zrak u plućima, ni krv da kola mojim venama. Ja sam poput lutke što se otrgla sa konca lutkara ne znajući kuda pripada…
Suze su presušile, ne osjećam ništa do tuge u kojoj se utapam iz dana u dan. Što bi dao da
moje umorne oči ponovno ugledaju tvoje… Jedna riječ bila bi dovoljna, kratak pogled i ja bih ponovno oživio. Zar previše tražim moja voljena?! Zar je meni nemoguće ikad više osjećati sreću? Gdje si sada, jedina moja?! Čuj moj vapaj! Smiluj se prokletniku koji te volio i uvijek će te voljeti…
Post je objavljen 05.05.2007. u 20:49 sati.