KRITIKA : Pawel Huelle - 'Gdje je David Weiser?' (Naklada MD, 2005.)
Poljska književnost, koja se može podičiti s čak četiri dobitnika Nobelove nagrade (
Reymont, Sienkiewicz, Miłosz, Szymborska) u nas je iznimno slabo prijevodno zastupljena. Tako smo u zadnjih desetak godina dobili tek nekoliko prijevoda
Olge Tokarczuk, dva prijevoda
Wisniewskog, i po jedan roman
Andrzeja Stasiuka i
Piotra Szewca, uz
Antologiju poljske kratke priče “Orkestru iza leđa”. Potonju antologiju objavila je zagrebačka Naklada MD, koja nas je nedavno razveselila i romanom
“Gdje je David Weiser?” suvremenog poljskog književnika
Pawela Huellea. Riječ je o romanu koji je nakon trogodišnjeg
‘bunkera’ u Poljskoj objavljen 1987. godine i u kratkom roku od tamošnje kritike proglašen
‘romanom desetljeća’ i nacionalnim klasikom.
Pripovjedač u prvom licu, Heller, s tridesetogodišnjem se odmakom prisjeća ljetnog dana iz sredine 50-tih godina kad je u društvu prijatelja Piotra i Szymeka više sati proveo na ispitivanju u kabinetu direktora škole. Povod istrazi bila je eksplozija u kojoj je (navodno) stradao njihov vršnjak, 12-godišnji David Weiser. Rekonstrukciju tijeka ispitivanja Heller prekida reminiscencijama događaja koji su pogubnoj eksploziji i misterioznom Weiserovom nestanku prethodili, prisječajući se zbližavanja s tim povučenim dječakom židovskog porijekla koji odrasta uz djeda, bez roditelja. U živote Hellera i njegovih prijatelja Weiser ulazi (naizgled) slučajno, darujući im esesovski šmajser pridružuje se njihovoj igri rata, da bi postupno u njegovu društvu provodili sve više vremena, a on im otkrivao svoje
tajne poput skrivenog oružja zaostalog iz rata ili svojih nogoloptačkih i hipnotizerskih sposobnosti.
Malo-pomalo David Weiser postaje herojem njihova odrastanja; zastrašujuće nepoznat, uznemirujuće čudan, hipnotičkih sposobnosti i bujne mašte te velike karizme i snalažljivosti, dok oni bivaju tek statistima u njegovim pustolovinama, njegovi šegrti u puškaranju šmajserom i pri detonacijama dinamita zaostalog od nacista. Rekonstruirajući ta davna zbivanja Heller pokušava shvatiti ono što tada nije razumijevao, postupno uviđajući kako je Weiser ustvari predstavljao utjelovljenje nedokučivih tajni odraslosti; Weisera nisu zanimala jednostavna rješenja i metode već je svemu prilazio promišljeno i sistematično, sa zrelošću neprispodobivom njegovu dječjem uzrastu, što je njegovoj osobnosti pridavalo zastrašujuće,
luciferske karakteristike.
Promatrajući zbivanja iz perspektive ruske diktature s početka 80.-tih godina, vrijeme odrastanja, i inače podložno mistifikaciji u ovom slučaju poprima
arkadijske, mistične značajke, unatoč svoj bijedi i neimaštini tog vremena. Tako i sam Huelle u pogovoru hrvatskom izdanju priznaje kako je ovim romanom ustvari želio “
ispričati tajnu djetinjstva. Tog magičnog vremena u kojem nakratko nam dana senzibilnost u svemu radije vidi iskrenost i nadu”; vremena kad se sve čini mogućim i ništa nije pretjerano, dok tajnama tada nedokučivim odrasla dob samo podaruje dodatnu neobjašnjivost. Premda neki detalji i događaji tek s distance stječu pravo na postojanje i međusobno se povezuju, magija djetinjstva ostaje neokrnjena, a misterij i čudesnost nerazjašnjivi, te svi mi svoja djetinjstva neizostavno prenosimo i u zrele godine.
Inače, radnja je smještena u gradić nadomak Gdanjska, u
“kraljevstvo predgrađa i rustikalnih četvrti gdje se sa škripom tramvaja miješalo kukurijekanje pijetlova i miris konjskoga gnoja”, i gdje se osim križanja velegradskih elemenata s seoskom idilom dešavalo i miješanje ozračja komunističe represije i prvomajskih parada s velikim utjecajem Katoličke crkve, pa su nakon školskog masovnog pjevanja agitpropovskih pjesama punih optimizma, učenici pohodili vjeronauk…i ponovo pjevali. Istina, nešto drukčiji repertoar i drukčije napjeve. Sve to pridonosi
nadrealnosti atmosfere koju autor još naglašava epizodama razgovora s mrtvima, apokaliptičkim prorokom na groblju te Weiserovim hipnotičkim i levitirajućim seansama. Direktorovo ispitivanje dječaka
Huelle ironizira poistovječujući ga sa svečenićkim liturgijskim napjevima (u slogovima), a povremeno i intervenira u tekst komentirajući sam čin pisanja i obrazlažući svoje nakane o
“odvajanju reda od kaosa” i očekivanje da će se pisanjem u kaosu pojaviti neki novi red, i smisao. Što se ipak ne dešava, pa aura magičnosti koja djetinjstvo obavija ostaje sačuvana, neokrnjena...
“Gdje je David Weiser?” još je jedna potvrda kako je
vrijeme odrastanja neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja, čijom tematizacijom autori često dosežu svoje stvaralačke vrhunce, te se taj roman može svrstati u korpus tematski srodnih
remek-djela poput
“Guje u šaci”, “40.000 udaraca” , “Limeni bubanj”, “Mama Leone” ili
“Doviđenja djeco”.
(Napisao
Božidar Alajbegović, studeni 2005.
objavljeno na
Lupiga.com)