Marketing
sad znam što je danijela martinović mislila kad je rekla da će biti bolje od ponedjeljka... :p
Opet počinje čudan osjećaj. Možda zato što znam da se bliže ispiti. Kao da se podsvjesno udaljavam od svake obaveze, želim je odgoditi za neko dalje vrijeme kad 'budem spremna' ili je odgoditi zauvijek. Zašto? Nemam pojma.
Ulaganje u odnose s drugima nije uvijek sigurna investicija. Tek sad vidim kako se ljudi mijenjaju. Kako se skrivamo jedni od drugih, želimo u očima drugih biti ono što nismo u svojima, a htjeli bismo.
Opet leptirići u trbuhu. Opet strah da se ne prevarim i ovaj put, zbog loših iskustava strah od nečeg što bi moglo biti dobro. Koliko god puta rekla sebi da je neke stvari najbolje ostaviti tamo gdje su se dogodile- u prošlosti, ne mogu se opustiti. Je li on vrijedan toga da se potpuno prepustim? Teško da bih podnijela još jedno razočaranje da dođe tako brzo. Pusti stvari da idu svojim tokom…
Strah od ljubavi je kao strah od smrti, a ako smo uvijek živjeli u strahu kao da nismo ni živjeli. Parafraziram. Možda je ovaj put drugačije, možda će sve biti vrijedno truda.
Želim pobijediti samu sebe, želim uništiti neodgovorno derište koje se boji svakog (ne)uspjeha.
Nakon ovog malog strujosvjesnog izlaganja malo 'događaja'.
Vraćamo se s Jaruna u srijedu navečer, tj. u četvrtak oko 3 i pol ujutro. Ja i Kata (a ko bi drugi? J) . zapričale smo se o svemu i svačemu, kad ona odjednom staje. Vidim tipa kako nam se približava, u nečem narančastom. (zaključih ja bez naočala:P) Ma neću sad pokazati da me strah. Hrabro kročim naprijed, hihi, i skužim da tip nije u narančastom, as a matter of fact- nije ni u čemu, gol golcat drži svoju muškost u rukama. Doduše, imao je tenisice, crnu kapu i ruksak na leđima (praktični ekshibicionist- nosi odjeću u torbi da se ne prehladi). Počela sam se smijati, a on je samo prošao kraj nas. Katin mudri zaključak je da je sigurno gay.
Mislila sam da bih se prestravila u ovakvoj situaciji, ali mi je bila šokantno smiješna. Danju normalni ljudi, službenici u pošti npr, a navečer. Izlaze iz kuće pozdravljajući se s roditeljima 'mama, idem ja.' 'dobro, sine, pazi se, znaš da ima svakakvih luđaka. I dobro se obuci da se ne prehladiš'. 'oću, mama'.
Tražimo neku restoran. Imate makrobiotički iza ugla odmah kaže simpatična gospođa. O Bože, molim Te, neeee. Tetkin pogled pun znatiželje i želje za novim kulinarskim otkrićima. Ne mogu odbiti naravno. Sve je sterilno i miriše po bolnici, zdravom životu. Čekamo konobara. 'vjerojatno sad meditira u kuhinji', kažem u nadi da će tetka primijetiti da bih sad radije nešto masno i kalorično nego tofu u saisanu ili kako već. (trebao bi mi rječnik da prevedem jelovnik koji pola nisam razumjela). Obradujem se kad na tanjuru vidim krumpir u svom normalnom obliku. Pa nije bilo tako strašno, samo ću se sljedeći put prije večere s tetom najesti. :p i trebala bih se malo zdravije hraniti, odlučila sam. Ma, od ponedjeljka.
Post je objavljen 04.05.2007. u 11:39 sati.