Dok se ovi naši "zaštitnici" pipkaju s malim dječačićima, dok se kurve švercaju u tramvaju, a dok biciklisti završavaju zadnju etapu trgovine utrkama, neki ljudi rade i nešto pametno. Možda ih nije previše, ali oni gledaju kroz prozor i vide sve naše visibabe kako trunu, kako venu. Toliko smo sreće odaslali Svemiru, da danas ne možemo u miru spavati, a da ne razmišljamo o onom hirovitom području naše prljave mašte, koja je izrodila toliku rupu. Rupa je u sistemima, programima. Rupa je u zakonima, pravilnicima, slovima. Rupa je na mjestima gdje nešto ne postoji, a isto je tako i tamo gdje je nešto važno moglo ili trebalo biti. A oni nas gledaju, onim dobrim i poštenim očima kako kopamo po kantama prijezira i mrženje, tražeći svoj odraz u ogledalu laži i emotivne manipulacije. Bazene smo iskopali točno tamo gdje su nam rekli i sada šutimo i čekamo vodu, jer oni prokletnici iz vodoopskrbnog sistema navodnjavanja nešto pizde. Neradnici. A mi, sve imamo i sve možemo imati, ako to već otprije nemamo ili nismo primjetili da imamo, no kakogod, nek oni bijednici više donesu te vražije cipele da ih probam. A i ja o pizdarijama razmišljam. Pun mi je kufer svih ovih pederčića tamo šta kopaju vrtove. Ko ih jebe!
Idem si ja fino lagano zovnuti dostavu, pa da "mrknem" i onu bocu vina što me čeka od prošle svadbe. A i te svadbe su mi postale dosadne. Nitko ništa ne konta. Da se ne moram treći put ženiti, ne bih. Al' eto kakav ti je život. Možda i ja znam da je ona mene papka uvatila samo da se dokopa mojih "atributa" iz garaže i ovih knjižica, za koje ni sam ne znam čemu služe. Znam samo da, otkad ih je tata nakon rata donio, da svi imamo puno nula na tim nekim redovima. Sve to postaje dosadno, ali što se mora - nije teško. Evo i cipele. Dobro ste se sjetili da vam ne'ko plaća te splačine šta jedete iz kanti. A šta će i oni, kao da je njima lako.
Opet sam se poremetio s ovim vezanjem. Daj nek' dodje neko da mi zaveže ove vezice, mater im nesposobnu. I oni naprave neke vragove od tih vezica, da čovjek ispali. Stvarno mi nisu ti popovi jasni, zašto je njima toliki užitak bit krelac, zašto im je toliki užitak malu dijecu pipkati, ma.. dobro je dok mi drže kredit. Nek' se poslije snalaze, kada nestanem. Nešto me ruke bole, ne znam od čega to može biti, no sigurno znam da se ovako čudno s rukama nikad nisam vidio. Majku mu čoravu, onaj urar mi je uvalio ove neke baterije za koje sam bog može znati čemu služe, ali satu sigurno nisu. Opet ne radi taj sat. A već sam morao biti tamo u kancelariji i potpisat prodaju onih đavlijih dionica. Nek' ih vrag odnese.
A opet, s druge strane, oni su samo ljudi koji žele živjeti na neki bolji način, koji žele zaraditi i othraniti obitelji. Nisu oni đavliji, nego smo mi dok gledamo i šutimo, a oni nam kupe živote ispred nosa. Dosta mi je sebe. Bar danas, više nemam volje. A baš sam bio nekako pjesnički raspoložen na početku, al kad mi je onaj magarac upao u sobu sa onim cipelama, htio sam ga ubiti. Romantici je bio kraj upravo tu.
Da me ovaj bankrot nije toliko privezao za ovu manijakalnu kučku, davno bi se ja bio izgubio i dao vjetra petama negdje preko grane. Da je barem otac tu, pa da izvadi ono svoje ratno znamenje, koje je kupio u lunaparku i nas djecu uvjeravao da je spasio 50% naših "sigurnih mrtvaca". I on je izgorio kad su ga te pare proklele. Dok sam bio malen, sijećam se da nismo ništa imali. Ili ja nisam vidio ništa, ne znam više ni sam.
Idem ja tamo na onaj sastanak, pa da mi još jednom kažu da sam sjeban i da moram nešto poduzet. Kako je sklizav ovaj hodnik, sigurno ga one drage žene što prve dolaze i zadnje odlaze, nisu dobro osušile. Krave neodgojene, a pogotovo ona mala šta misli da mi s pičkom može oko vrata lamatat za sto eura. A i može, al' eto. Bolje je i tako nego da sad tu nekoga besplatno krivim za nesreću u banci. I njoj to treba. I pare i ovo drugo. Joj, oni ćelavci su već ušli unutra. Popizdit' ću, sad opet ulazim zadnji i slušam kako miriše moje "prljavo rublje". Al ajde, danas ću biti pošten i nikome neću dati otkaz zbog toga što se ne smije na moje viceve. Al dobri su stvarno. Pogotovo onaj o malom Ivici i mesaru. Heheheeee, stvarno sam vic.majstor. Najbolje bi bilo da ih odma s vrata počastim jednom svježom pošalicom. idem, hehee.. Onda će im biti lakše radit, tim dobrim ljudima poštenog srca, koji se trude izvuć me iz govana. Al' pizda im materina, dobro oni to i naplate. Ništa od šale, ili pošalice. Namrgodit' ću se i popravit ove.. Jebate! Odvezane su mi cipele. Šta ću sad? Ajmo ponovno razmisliti. Pa kretenu jedan glupi, ni cipelu ne znaš zavezati, a ti bi diktirao tamo na sjednici. Jebe'ti i ovaj čvor... Vraga.
Al dobro je, sad mogu dalje. One idiote da gledam pola sata, pa da malu puknem u uredu, pa žena doma da skuha nešto hranidbeno od one zadnje dvi koze koje smo zaklali, ako ona kuja to nije odnijela svojim starcima. Ajd' da čujem i taj sastanak, odavno nisam bio u ovom okružju, sad moram potpisivat. Nisam zaboravio svoje ime, samo mi se gadi taj šugavi papir koji mi nudiš u zamjenu za neke tone kuna i eura. Nisam ti ja kurva, imbecilu jedan! Al' ajde, evo ti autogram sinčiću, pa se veseli s prijateljima oko ove krađe. Nek' ti doma crknu od gladi, kad vas kupim. Sve. Ajde, evo vam, veselite se. Ajme da mi je popit' cedevitu sada, spasio bi se. Suha su mi ova usta od "poslovnog kreveljenja". Profesionalna deformacija. A da mi je znat' šta je ona skuvala doma. Sastanak gotov. Neka, aj'te svi lijepo u tri...
.. pa se vratite u pet, kao i svakog dana. Pederi gladni. Eto vam, jedite. Idem odma kući, ne da mi se danas onoj maloj sa stoeuricom.štoje.nekihsedamsto.kuna.ijošnešto.... brisat sline iz nosa. Idem doma. Kuća prazna i smrdi na nered. Nikoga nema, osim mene i mog HDTV.a kojeg sam prošli mjesec doveo iz Japana. Što se dogodilo, to nemam pojma, ali znam da je daljinski upravljać večeras moj najbolji prijatelj. Kovanice su mi se prosule po tepihu. A gdje je sad ona... nema je. Biće je opet pobjegla starcima. Jebiga, samo da nije odnijela kozletinu.
Ali kako...
Post je objavljen 03.05.2007. u 21:23 sati.