Biti će prostih riječi, molim one osjetljivijeg želuca i maloljetne, da ne čitaju. Hvala.
Ili ne, ne bih to nazvao ljutnjom, nadrkan, možda frustriran, ili razočaran, u svakom slučaju nisam dobre volje... Postoje trenuci kada bih htio napraviti nešto, ni sam ne znam što, nešto razbiti, kao da bi zvuk lomljenja donio olakšanje... Smatram da nisam incidentan (potukao sam se jednom u životu), ali onaj osjećaj koji me ponekad preplavi, kada znam da mi malo fali da ne prođem glavom kroz zid, fuj, ali u isto vrijeme i to je je dio života i prihvatim ga kao takvog.
Kada vidim nepravdu, da netko pati, ili ni kriv ni dužan strada, pati, da ne kažem najebe zbog nečega ni kriv ni dužan... I sad ja stojim tu ko budala, pokušavam izmisliti neku riječ utjehe, nešto, ni sam ne znam što, da bih pomogao toj osobi, utješio je, pomogao...
Emocije divljaju u meni, tu nema previše razmišljanja glavom i znam da bih na krivi pogled bio nekome spreman glavu odgristi... I onda se pitam kome je tu pomoć potrebnija, povređenoj osobi ili meni. Da li je to neljudski, izraz nemoći bijesa izbaciti na taj način iz sebe? Nešto polomiti pa kud puklo da puklo.
Ljudi su zajebana vrsta, svi bi htjeli sve, a da ne moraju ništa napraviti. Najlakše je okriviti nekog drugog: ''Nisam ja, samo se bla-bla,nisam stigao(stigla), mogao(mogla), pukla mi nit na čarapi...'', neki kurac - palac. Budi čovjek, progutaj govno i vozi dalje. Nitko te neće ubiti, prijetiti tvojim bližnjima ili nešto slično. Ali neeee..., svaka isprika je dobra isprika. Ma jebeš to.
I sad ja stojim tu loše volje, razočaran, frustriran, ma jebeš ga, ljut i ne mogu napraviti ništa nego šutjeti i čekati da stanu suze. Riječi bi bile suvišne. Dovoljno je što sam tu, valjda je, što sam spreman poslušati, biti blizu i ne praviti se (bar ne previše) pametan s izjavama tipa: '' Ja bih ..., Da je meni...''.
Jesam li rekao da sam ljut...
Post je objavljen 26.04.2007. u 23:43 sati.