Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/velikakaodijete

Marketing

CRKVA I MLADI

Već neko vrijeme razmišljam o odnosu Crkve prema mladima i o Crkvi općenito. Mnogo toga mi nije jasno i na neka pitanja ne nalazim odgovora. Dosta toga me zbunjuje što se tiče Crkve kao Božje ustanove. Pokušavam ne misliti o tome, ali jednostavno ne mogu.
Ove godine, a i lani, iz vjeronauka smo učili o abortusu i umjetnoj oplodnji. Znam da se Crkva tome strogo protivi, znam da to i osuđuje. Nije mi jasno...

ABORTUS – namjerna smrt embrija. Sve ja to znam, ali ipak... Ovako. Neka djevojka je silovana i ostane trudna. Što onda? Rodit će dijete koje je plod mržnje?! Ona to dijete nije željela. Doživjela je traumu koja se nikada ne će zaboraviti. I još da rodi dijete koje će je uvijek podsjećati na taj događaj, na toga gada koji ju je obilježio za cijeli život? To ne mogu zamisliti. Evo, polazim od sebe. Ne daj Bože to ikome! Ali, što bih ja napravila? Sigurno bi prva pomisao bila abortus. Ne znam. Možda ne bih imala srca za to napraviti. Na jednu ruku potpuno razumijem djevojke koje su to učinile. Može Crkva govoriti i ovo i ono. To nije lako. Ona će to dijete možda mrziti. Ali, Crkva ne dozvoljava to. Znam, to je ipak Božje dijete. A zašto onda Crkva dopušta pobačaj ako je dijete fizički i psihički retardirano? I nitko ne će odgovoriti na pitanja. Svi mi daju neke Crkvene vjersko-moralne odgovore. Ali nema pojašnjenja...

UMJETNA OPLODNJA – Sjećam se kako sam čitala u novinama kako se Crkva itekako protivi umjetnoj oplodnji. A zašto? Zbog toga što to dijete nije Božji dar? Zbog toga što može doći do miješanja spermija i jajašaca pa se nikada ne će znati jesu li tom djetetu pravi roditelju upravo oni koji misle da jesu? Prošle godine sam postavila ovo pitanje našem svećeniku u školi. I naravno, on mi je dao onaj moralni odgovor. I rekao da nikada nije sigurno čije je to dijete. Moje mišljenje je da je to čista glupost. To su pričice za malu djecu. Jesu li se oni upitali što je s onim parovima, vjernicima koji ne mogu imati djecu? I mi ćemo ih osuđivati zbog toga što su potražili pomoć? Ma daj! Znači, to dijete, začeto umjetnom oplodnjom nije Božje dijete i nije mu dopušteno živjeti? Ne slažem se s tim u potpunosti. A nitko da mi odgovori? Moja vjeroučiteljica je rekla da me potpuno razumije, ali da je to Crkveni zakon i gotovo. Iskreno rečeno, taj zakon nije opravdan. Definitivno!

Crkva se još protivi spolnim odnosima prije braka i upotrebi prezervativa.
O ovome smo isto pričali na vjeronauku. I opet onaj moralno-vjerski odgovor bez pojašnjenja.

SPOLNI ODNOS PRIJE BRAKA – Crkva to zabranjuje. Dobro, to je zabranjeno i gotovo. Da mi je samo znati koliko ljudi nije imalo spolni odnos prije braka! Čast iznimkama.
Počevši od svećenika. Oni su u celibatu ili djevičanstvu. I, navodno, nikada u životu ne smiju imati spolni odnos. I koliko svećenika živi pravim životom u celibatu, strogo se držeći pravila? Vrlo malo. Svaka čast takvima. Poštujem ih. I oni meni drže nekakve propovijedi kad se i sami ne pridržavaju toga? I koga oni zavaravaju!?
Vratimo se na spolni odnos prije braka. Ja mislim da je to nemoguće. Ne želim se vjenčati s 20 godina samo da bih imala prvi seks. To mi ne pada napamet. I ako to napravim, onda sam u velikom grijehu. Pitam se je li Crkva svjesna toga svega? Jedini čovjek koji je živio u djevičanstvu bio je Isus Krist. A ostali? Ne vjerujem.
I sada... Zabranjena je upotreba prezervativa. Znači, Crkva ide logikom da nikada ne će trebati prezervativ u spolnom odnosu zbog toga što sam u braku (prije braka nema seksa) i da nema tajni između bračnog para. Sve to stoji, ali? Rekla sam da su rijetki oni koji nisu imali seks prije braka, a što je s ostalima? Velika većina će zbog sigurnosti koristiti prezervativ pri spolnom odnosu. To mi je potpuno jasno. Time se zaštićujemo od raznih bolesti, ali i od neželjene trudnoće. Da, trudnoće. Znači, mi ne dozvoljavamo razvitak ploda u našem tijelu jer to ne želimo. Sve je meni to jasno. Naravno, Crkva se svem tom protivi. I pitam se ja koja je korist od svega toga? Ispovjediti ću se i gotovo. A što onda??? Zauvijek ću ostati u tom grijehu?

Sada sam u razdoblju traženja sebe i svijeta, otkrivanja, radoznalosti... Crkva sve više udaljava mlade zbog svojih stavova i mišljenja. Ako je tko ikada promislio svojom glavom o svemu, pomislit će kako nam je mnogo toga nametnuto i da Crkva zaista ima neke konzervativne stavove. I neke stvari nam se ne poklapaju. U kući slušamo roditelje o tom kako trebamo ići redovito na misu, u školi nas tlaču, ali i u župi. I što će se time postići? Mene netko prisiljava na odlazak na svetu misu. Nije mi jasno kako svećenici ne razumiju da ja ne ću ići na misu zbog toga što to doista želim, nego zbog toga što trebam jer se ne ću moći krizmati. I sada će navodno krizmu premjestiti u treći srednje. Oni stvarno nisu normalni. Misle da će time nešto poboljšati. Zavaravaju sami sebe. Tko želi slušati Božju riječ, slušat će je i nakon što se krizma, a oni koji ne žele, više se nikada ne će pojaviti. I time se opet dobije ništa.

Možda se mnogi ne će složiti sa mnom, ali ovo su moje dileme kao jedne petnaestogodišnjakinje...


Post je objavljen 26.04.2007. u 23:31 sati.