U svim vremenskim razdobljima i u svim zemljama ljudi su svuda sukobljeni s tajnom zla i trpljenja. Što se tiče trpljenja, neosporna je činjenica, da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke, pa do groba i to nerazdvojivo. Zemlja je morala biti Raj, a postala je, kako se izražava marijansko Bogoslužje, dolina suza.
Zlo, od kojega trpimo, dolazi iz različitih izvora, od kojih su neki neovisni od ljudske volje. Na primjer, događa se, da prirodni zakoni proizvode nepoželjne i vrlo zle efekte, koji su prave katastrofe; preobilne kiše uzrokuju poplave, koje učine velike nesreće. Sunce, žestoko i vatreno, sprži zemlju. Grad ili tuča uništi žetvu i berbu. Cikloni, vrtložni vihori, uništavaju sve, kuda prohujaju. Vulkani ili potresi sravne sa zemljom cijele gradove i sela s njihovim stanovnicima. Uostalom, tko bi mogao napraviti točnu sliku, tko bi mogao točno prikazati fizičke patnje?… Čovjek, rođen od žene, rečeno je u Jobovoj knjizi, živi kratko i pun je bijede… Bijede bolesti, bijede starosti sa svojim nevoljama i nemoćima, bijede smrti. Pomislimo na naše moderne bolnice, u kojima trpe mnogi bolesnici, često bez nade u ozdravljenje. Pomislimo na klinike, u kojima se vrše operacije, reže živo tijelo. Spomenimo se naše djece, koja se rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, često krivnjom roditelja. Pomislimo na patnje osoba s tuberkulozom, osoba kanceroznih, gubavih, kojih je tijelo izjedeno i odurno u očekivanju smrti… Patnje obitelji, koje su u velikom broju pod šatorima bez ikakve higijene, i gdje vlada nemoral, s velikom brigom za svagdašnji kruh. Koliko obitelji ima, što trpe hladnoću zime ili ih muči ljetna vatra i sparina u njihovim mansardama bez dostatne pomoći i katkad bez nade.
K tome dodajemo još moralne, duševne patnje, često još groznije. Te muke i tjeskobe muče i lome jadna ljudska srca. Tu su patnje roditelja, koji plaču nad mrtvačkim lijesom, u kojem je zakovano tijelo njihova djeteta. Tu su patnje siročadi, koja neće nikad upoznati slatki majčinski poljubac. Tu je i patnja duša, koje su u stanju duhovne gladi. Nemaju ni jasnoće u vjeri ni nade u Bogu, nakon što su iskusile, da su porušeni svi njihovi snovi, pa se nalaze poput siromašne barke, napuštene nasred oceana, daleko od obale. Napokon, od izvornog grijeha, treba reći također, da je zlo u srcu čovjeka, koji nosi sa sobom, rađajući se, zle klice težnje, koju zovemo mane, urođene mane, kao što su oholost, nečistoća, sebičnost, mržnja, itd. Odatle dolaze zločini i ratovi s bezbrojnim zlima, koja u svim vremenskim razdobljima poharaše, pustošiše i uništiše svijet. Uništiše toliko nevinih žrtava od mučeništva Abela Pravednog, koji bijaše žrtva bratove zavisti, pa sve do naših dana. Takva je sveopća povijest ljudskog roda, koja je u svim razdobljima obilježena tragovima krvi i patnje, od kojih 20. stoljeće ne bijaše manje tužno.
Tako, bilo da se radi o bogatašu ili siromahu, učenjaku ili neznalici, mladiću s cvjetnim zdravljem ili o stracu, nagnutu prema grobu, svi smo mi žigosani patnjom i ranije ili kasnije, ako već nismo bit ćemo poniženi i pobijeđeni patnjama. Nemoguće je patnjama izbjeći, jer su svuda, u bezbrojnim oblicima i vrstama. P. Simon veli: Trpljenje se rađa na radu, ali pojavi se i kod samog uživanja i zabave. Dolazi prije dužnosti, prati krepost, pojavljuje se nakon grijeha i razvratnosti. Pojavi se uz ljubav, sklizne u prijateljstvo, poveća mržnju… Ukratko, život bez patnje ne postoji.
U ovakvim uvjetima, u borbi s takvim neprijateljem, ne bi li ljudi 20. stoljeća mogli pobijediti sredstvima modernog progresa? To bijaše milenijski san svih generacija, ali do danas malo se od te borbe ostvarilo i ne može se reći, da su ljudi naših dana manje jadni nego oni, koji su živjeli prije tisuće godina. Ne možemo nijekati bezbrojna dobročinstva modernog znanstvenog progresa. Mnogi su bolni slučajevi nestali, ali po njima se pojaviše druge i gore nevolje. Pomišljati, da se može ukloniti trpljenje iz našeg života, znači zabavljati se tlapnjama! Trpljenje se povezuje uz nas kao naša sjena. Bez ičega rođeni, borimo se mučno, da pribavimo svagdanji kruh, da pribavimo odjeću, da napravimo krov nad glavom! Borimo se protiv bolesti, protiv smrti, ali u toj nejednakoj borbi, čovjek ostaje uvijek pobijeđen.
E.Autexier "Tajna Zla"
Post je objavljen 26.04.2007. u 05:47 sati.