(by anna)
Proslo ljeto, nakon Prekida, mama me ubijedila da odemo na more. Ja i ona same. Sto nismo praktikovale deset godina prije toga. Pristanem. U tom periodu da mi je neko rekao da sam ribica i da imam mogucnost da plivam u akvarijumu...povjerovala bih mu. Nisam bila svoja. Odemo u jedno primorsko mjestasce, kod divnih ljudi koji su me cuvali kao neku endemsku vrstu, kao kap vode na dlanu...Mama je bila uz mene taman da ne poludim...Kad mi je trebala samoca, hodala sam sama od mjesta do mjesta, kad me samoca ubijala, ona je bila tu da suti sa mnom...Recimo da je to primorsko mjesto ostalo utisnuto u moj zivot na poseban nacin...
Tako sam sjedeci na plazi i pokrenula proces trazenja posla, koji je upalio krajem augusta apsolutno nenadano a opet tako neophodno...
Za dvije sedmice idem ponovo u taj isti primorski gradic. Ovaj put vodim djecu sa sobom...Poslije te skole u prirodi, prestajem raditi. Najvjerovatnije. Ugovor mi istice, jedan ispit do diplome nije dovoljan da me zadrze na poslu uz svu njihovu zarku zelju da budem i dalje clan kolektiva...Ciklus se zatvara.
I recimo da sam ok. Poslije svega sta mi se desilo prosle godine u kakvom sam emocionalnom bubnju bila, sad sam u podrucju koje se zove svejedno mi je.
Tesko mi je samo sto ostavljam svoje prvacice. Jos jedna bitna karika u mom procesu prihvatanje nove situacije. Upijajuci njihovu energiju sam se lijecila i fizicki i emotivno. Bez sumnje, njihov sam veliki duznik. Danas sam gutala knedle dok smo zalijevali Rozicu, biljku koju smo posadili zajedno, dok su citali kao veliki, dok su tacno odgovarali na pitanja tipa koliko je 5+4...Tek tada vidim koliko su napredovali, koliko su samostalni postali... I tesko mi je. Lagala bih kad bih rekla da cu ja to jednostavno prevazici. Djeca jos uvijek ne znaju da ja odlazim. Polako ih pripremam za to. I sebe i njih. Do tog momenta su pomalo iznenadjeni sto im uciteljica u momentima okrene ledja samo da ne vide da su mi oci pune suza...Imam jos sedam radnih dana koje cu provesti s njima...Poslije toga slijedi proces prihvatanja nove situacije, kakva god ona da bila...Mislim, ko zna koliko me jos generacija ocekuje u mojoj karijeri...ali ovu prvu sasvim sam sigurna necu nikada zaboraviti. Zbog svih mogucih razloga.
Ironija? Posljednji ispit koji polazem je muzicka kultura, cim pritisnem tipku objavi, idem vjezbati sviranje pjesmice „Kad si sretan ti udari dlan o dlan“...Aha. Toliko sam sretna da bih najradije povratila...
Post je objavljen 23.04.2007. u 19:31 sati.