Marketing
ŽIVOT JE BAJKA KOJU JE ISPRIČAO IDIOT...
...budim se...
Budim se iz najdužeg sna koji sam ikada imala.
Gdje sam? Gledam prostoriju u kojoj se nalazim. Sve je tako predivno. Starinsko.
Sve ima neku dozu starosti u sebi, kao da je iz nekog davnog stoljeća. Svijeće na zidovima..Predivno..
Crveni baldahin nad mojim krevetom...
Ah...
Ali čekaj...To nije moj krevet. Previše sam se unijela u ljepotu prostorije.
Izlazim van iz sobe. Nalazim se u dugačkom mračnom hodniku. Samo mi pokoja svijeća osvijetljava put.
Dolazim do prvog prozora i razmičem crne zavjese.
Ajme!
Tako predivan krajolik nisam u životu vidjela.
Vani je noć, a puni mjesec osvijetljava put iz malog sela koji se nalazi u podnožju brda.
Ali...put vodi prema ovdje. I potpuno je mračan. Gdje sam?! Ovog nema u Hrvatskoj.
Nečija hladna ruka mi dodiruje obraz.
Okrećem se...
Xavier...
Bio je tako predivan...
Duboke zelene oči, malo duža razbarušena kosa koja je bila lagano valovita i dugačak crni kaput koji se potpuno uklapao u cijeli njegov izgled.
Naglo mičem njegovu ruku sa svojeg obraza.
*Šta si mi napravio? Di sam? Odgovori mi odmah!
*Trenutno se nalaziš u dvorcu...U Transilvaniji...-govori mi smireno
*U Transilvaniji?! Molim?! Šta radim ovdje?!
*Moj Gospodar te želio vidjeti, ja sam samo ispunio svoj zadatak.
*Pa zar tvoj gospodar nije Lucian?-pitam ga zbunjeno
*One, nije...Moj Gospodar je...-zastane
*No?! Dovrši!
*Nije na meni da ti kažem tko je moj Gospodar-govori i odlazi
Potrčala sam za njim, ali jednostavno je nestao.
Kao da ga je progutala tama mračnog hodnika.
Ništa mi nije bilo jasno. Lutala sam dvorcem pokušavajući pronaći izlaz. Ali izlaza nije bilo.
Lutajući tako našla sam se u predvorju dvorca. Bilo je ogromno.
Sa svake strane bile su stepenice koje su vodile na prvi kat.
Stajala sam tako i divila se svemu kao malo dijete koje se divi dućanu sa igračkama.
I tada sam ga ugledala...
Bio je na vrhu stepenica...
Nemoguće...
To ne može biti on...
Stajao je tamo sa istim onim smiješkom i sa istim onim pogledom kao i one mračne noći u parku...
Još uvijek mi ništa nije bilo jasno...
*Ali kako...? Pa ti si mrtav...Umro si mi na rukama...-tiho šapućem sama sebi i gledam ga
Gledam svog Gospodara i Stvoritelja...
Gledam Victora...
Post je objavljen 21.04.2007. u 12:14 sati.