Turpe est beatam vitam in auro et argento reponere. (Sramno je sretan život zamijeniti za zlato i srebro.)
Kako pojednostavljeno i lako ova glosa plijeni našu pažnju i kako je s lakoćom prihvaćamo, uvjereni u njenu istinitost. Ono što ostaje problem i nakon mukotrpnog razmišljanja jesu obje njene strane: „sretan život – zlato i srebro“.
Kako voditi sretan život bez materijalnih dobara (novca, roba…) i je li takav život stvarno moguć? Naravno da nije, naprosto zato što društveni model u kojem živimo određuje u velikoj mjeri i svakog od nas ali i uvjetuje naš način života. U kjizi eseja „Nitko i ništa u Parizu i Londonu“ J. Orwel (isti onaj koji je napisao kultnu 1984.) odlazi bez novaca pokušati preživjeti u Pariz a zatim u London i dolazi do empirijskih zaključaka (to je istinska investigativno-novinarska akcija oko 1930-tih): Nakon tjedan dana vi postajete skitnica koja više ni o čemu ne razmišlja već kako elementarno preživjeti u gradu, od obroka do obroka u pučkoj kuhinji i prenoćišta u ubožnici, kako se domoći bilo kakvog posla i zaraditi dopunsku koricu kruha(parafraziram ga po sjećanju). S ovim, istinski potresnim iskustvom, u potpunosti se slažem i zaključujem: bez korijenite promjene života i životnih navika, nemoguće je običnom gradskom čovjeku živjeti bez novaca, a ta promjena je toliko dalekosežna da ne ostavlja mjesta niti za trunku sreće kakvom je poimam ovdje i sada.
Dakle, dilema „zamjena sreće za lovu“ i nije prava dilema, pa prema tome ne može biti niti stvarna.
Naravno da ovaj mini ogled ne isključuje sramotu (na koju izvorno glosa poziva), jer ne znam tko bi bio toliko nemoralan i lud pa da ispusti sreću ako je ima. A pogotovo da je proda (zamijeni) za novce.
Ipak, ostaje činjenica kako je sreća uvjetovana materijalnim faktorima, a onda se ekstremi malo potiru i dolazimo do prave mjere: Niti je sreća amaterijalna niti je bogatstvo nesreća po sebi.