Evo nakon dvije godine opet na raskršću...
Mijenja se, posao, ljudi, sve se mijenja, samo mi se čini da se ovaj put nisam ja voljan promijeniti. Ili sam se previše promijenio, ovisi kako se uzme. Svejedno, sit sam. A gladan. Gladan sam neke pozitivne promjene.
Ovako stoje stvari.
Zaposlio sam se prije dvije godine.
Imao sam zadatak.
Servis. I samo servis. I određenu plaću koja nije bogznašto, recimo samo da debelo kaskam za plaćom prosječnog konobara koji mi donese kavu u kafiću.
Onda, uz taj servis, došlo je nekako da treba pomoći kolegama u prodaji, jer posla je bilo sve više. Plaća je, uzgred budi rečeno, ostala ista.
Potom slijedi , o dobri Bože, promaknuće. Postajem voditelj. Uz prodaju i servis koji ostaju na meni, preuzimam cjelokupni posao voditelja sa svim radostima koje on donosi. I, slijedi moja prva povišica. Ako kažem nešto malo manje od 15 % neki od Vas bi mogli pomisliti da nisam loše prošao. Uzmite u obzir molim onog konobara s početka priče.
I nakon dvije godine evo me tu gdje sam sad.
Porast prodaje, servisa, i posla općenito se više ne broji ni kvartalno, ni mjesečno, nego dnevno.
Ali plaća, ne, ne plaća. Ostala je još uvijek manja od konobara iz uvoda.
Još ako uzmemo u obzir da je njegova skočila dva puta, recimo da sam sada negdje u rangu sobarice u nekom 3-zvjezdanom hotelu.
Neću sada naklapati o odgovornostima i zadacima, mislim da nam je svima puna kapa više svih tih priča jer manje više svi prolazimo kroz iste pizdarije.
Čudno je to kako ljudi zaboravljaju u poslu faktor čovjeka. I čudno je kako ne shvaćaju da bi moj odlazak koštao jako puno.
Zašto se ne može shvatiti da mojim odlaskom gubiš ne jednog, nego tri čovjeka, a da ti nitko normalan neće raditi sve ovo što ja radim. Niti će htjeti, a niti će moći.
Faktor čovjek, najbitnija karika u lancu. Bilo kojem lancu.
A daj misli malo na tog jebenog čovjeka. Ili misli i za sebe i za njega.
Još nešto želim istaknuti, na razgovoru za eventualni novi posao (niste valjda mislili da su ovo što sada pišem pusta naklapanja), stekao sam dojam da mi čovjek jednostavno nije povjerovao kada sam mu rekao što sve trenutno radim sada.
I sada kada gledam, ne vjerujem sam sebi šta sve ja stižem.
Ali ne, ne kukam...
Malo sam ljut,
jebiga
Post je objavljen 16.04.2007. u 17:53 sati.