Iako me to nitko nije ni pitao... izgleda da je mojim virtualnim prijateljima dosadilo ophoditi moje zapuštene stranice.
Pa, ne mogu im zamjeriti, ovo mi je prvi put od zadnjeg posta da sam se uopće ulogirala.
Zanimljivo koliko vremena mi poždere posao i razmišljanje o istom.
Ali, još uvijek se ne žalim, dapače ovaj mjesec sam dobila i povišicu pa sam extra motivirana.
Što opet znači da ću još rjeđe pisati...
Naravno, kad jednom u dva mjeseca sjednete nešto zapisati, imate toliko toga za podijeliti da naprosto - odlučite
sve preskočiti i samo pozdraviti one najvjernije koji još tu i tamo obiđu ovo groblje inspiracije vidjeti nije
li se neka sablast vratila među živuće.
Pa, kao i da nije. Nažalost, ili na sreću, na poslu mi je dovoljno interesantno da se ne stignem "zabavljati" sa strane
kao što sam isprva planirala.
Kolege su još uvijek pristojni i fini, a ona dva "udvarača" iz prošlog posta su shvatili da su pretjerali i
slična se situacija nije više ponovila. Mnogo sam im zahvalna na tome, za mene je to bila neugodna i "sirova" situacija.
Tu i tamo primim neki mail sa pozivom na kavu, ali "društveni" kontakti ostaju uglavnom na tome.
Ima naravno nešto trzavica na mom privatnom planu, ali pripremila sam se psihološki da će tako biti - posao iscrpi
dosta energije a i tolerancije, pa ne znam kako drugima, ali na meni se to naviše osjeti kad zatvorim ulazna vrata za sobom..
Nije da želim da bude tako, ali prepoznajem problem i radim na njemu.
Za razliku od "njega" koji također prepoznaje svoj problem, ali na jedan tipičan, muški način (ispravite me ako griješim),
zatvara oči pred njim i očekuje da će jutro odnjeti stare probleme...
Ali, Bože moj, nismo djeca, a problemi postoje da bi se riješili, pa će tako biti i ovaj put.
Hajde samo jedno brzinsko pitanje za one koji zalutaju na ove stranice: