Petak trinaesti, travnja mjeseca, godine tekuće bio je jedan sasvim pristojan dan.
Dovoljno prosječan da bi bio bio ubrzo zaboravljen, ali i dovoljno stresan da zasluži pokoji lahgani kucaj po tipkovnici. Sve je izgledalo tako normalno, dobar omjer smjeha, čekanja, i dosade .
Dobro, možda su neki osjetili lagane pomake u svojim životima koji bi mogli rezultirati tko zna čime sve ne, ali meni osobno, ništa nije uspjelo upropastit dan.
Sve do onog blaženog trenutka kad je došlo vrijeme da se vratim Selu Mome Malome. A sad, kako to obično biva kad radnja dođe do napetog dijela slijedi mala- digresija.
Imam jedan nerješiv problem. Svaki moj «izlazak» koji je nešto više nabijen emocijama završi jednako. Što hoću reći? Slijedećeg jutro probudim se bolesna. Bilo je tako prilično neugodnih situacija, tipa Nove Godine u tuđoj zemlji, tuđoj kući i u krevet s nenormalnom febrom i upropaštenim grlom. Ni koncert Crvene Jabuke nije mogao proć drukčije. Svako buđenje ovog tjedna značilo je još jedan pokušaj komunikacije s cimericom mimikom jer me glasnice izdaše. A onda je došla moja vječna životna suputnica, najveća napas koju poznajem u dušu- MOJA FEBRA. Ovog puta rješih je se sasvim jednostavno drmala me možda pola dana. Ali, napravila je svoje. Na spomenuti petak trinaesti osjećah se fizički pregaženo. Svako koračanje dulje od 100 metara ( ravnice) prestavljalo mi je užasan napor.
I, na što bijah prisiljena. Kao i svakog petka, te večeri uputih se lagano do kolodvora. Bez diskmena (odoše baterije, a ukraše nam punjač), osjećah se ko bez glave, koračajući teško ko starica koju život nije milovao. Došlo mi je da se odmorim na pola puta pa nastavim, ali ponavljah sebi: «Jesi li ti normalna? Hodaj! Koliko je tebi ćerce godina?».
Dobro! Dopotezah se do kolodvora, i u istom trenu poželjeh da sam ostala na faksu i slušala ono uvijek zanjimljivo predavanje cijenjene profesorice s kojom nikako na zelenu granu.
NEMA MOG AUTOBUSA!
«Dobro! Ko ti je kriv, tuko! Trebala si mislit glavom i znat da još škola nije počela i da tvoj omiljeni narančasti bus ne vozi večeras»
«Sinjorina možete pričekat 15. preko puta!»- oglasi se tete za šalterom
«Ma nemoj! Meni to kažeš! Meni, kojoj mogu dodijelit titulu dr. Autobusne Putnice međumještanskim linijama narančastih buseva!»
I tako, naslonih se na zid stanice i zamišljah kako sjedim. (i bilo mi lakše)
I čekah i čekah i čekah i ugledah 15. kako dolazi i odlazi. I poludih.
Slijedeći tren zaboravih sve muke s oslabljelom motorikom i nađoh se u onom udobnom «duplom» plavom busu! Suzdržah se od proklinjanja vozača i svega narančastog što me okružuje.
VIDIO ME! Jedino u što sam sigurna- dotičnom bi bilo bolje da me ne sretne ni na udaljenosti od pola kilometra u slijedećih pet godina. Loše mu se piše!
Zašto pišem uopće o ovom događaju! Zato jer na određeni način znači preokret u mom životu. Od sada okrećem novu stranicu. ( da, zvučim ko netko tko je upravo izliječio slomljeno srce).
Hoću reć! Odlučih onu oveću rozu knjižicu s mojom najružnijom slikom, učinit korisnom i sjest za volan konačno. Znaaaam! Neću tako lako dogurat s autom do Grada. I bolje da ne doguram jer bi bilo svega. Kažu mi da bi dobro vozila! «Bi!»- kažem ja.
Sasvim bi pristojno krenula na zeleno na semaforu ušla u raskršće i tad, onako kako se to samo meni može dogodit ugasilo bi mi se auto i nastao bi sveopći kaos kakav možete vidit samo na filmovima. Kolega Milat bi već slijedeći tren čitao izvanredne obavijesti s radija i zamolio pučanstvo grada da ostatak dana kao prijevozno sredstvo koriste eventualno romobile.
Preuveličavam, ali...
Ako ne budem ustrajna u odluci, preostaje mi samo jedno.
Prst u zrak pa dokle doguram.
Tu mi premca nema!
Post je objavljen 14.04.2007. u 22:04 sati.