Pregled posta

mojoj majci.....

sve žene koje su rodile kažu da nema veće ljubavi od one koju ima majka prema djetetu...
od mnogih žena sam čula o tom čudesnom osjećaju kad majka prvi put primi svoje dijete u ruke i privije ga na svoja prsa....nešto posebno...nešto što nikad u životu nisi osjetio....nešto što briše svu bol porođajnih muka....čista ljubav....
neodavno sam saznala nešto o sebi....skoro pa da nisam bila rođena..iako mi je sad 22 godine i tome bi se trebala nasmijati, nije mi bilo tako....moja draga tetka, mamina sestra se jednom prilikom izlajala....
mama, ona i ja smo vodile sasvim uobičajan razgovor i ne znam kako se dogodilo da smo došle na temu porođaja...iako sam i prije znala uočiti da kad god bi se raspravljalo o toj temi da bi mama promijenila ponašanje...kao neka nelagoda...
ne mogu vam opisati kako sam se osjećala taj momenat kad sam čula riječi: nisi se trebla roditi, ali bilo je kasno za abortus pa ipak jesi...kao da mi se izgubilo tlo pod nogama...kad su mi se oči susrele sa maminim očima...toliko razočarenje kod mene...toliki strah kod mame...
sjela sam u auto...vozila preko stotke....suze su jednostavno kapale niz moje lice....slike, riječi..sve mi je brujalo u glavi..neželjenja....slučajnost...zar sam bila samo to? onad sam se sjetila tatinih riječi....cijeli moj život zbijao je šale na moj račun...samo što je u toj šali bilo istine...od malih nogu dobro zapamćene riječi: uf ženska beštija kud se rodi ..mogao sam sad imati tko zna što da se ti nisi rodila....znam da me je volio i to što je govorio stvarno je bila šala..ja bi se tobože ljutila kad bi rekao takvo što, ali znala sam da je šala i da me samo zeza...sve do tog momenta....bilo mi je teško...
imala sam dva starija brata..očito djeca koja su željena...zašto sam ja onda bila ona koju je trebalo eliminirati....trebalo mi je tjedan dana da dođem k sebi...potajno sam krivila mamu...
krećem od sebe i od stajališta mnogih žena...muškarcu je ipak želja da imaju sina...većini njih...
a kod žena uvijek postoji želja imati kćer...na kraju krajeva nije važan spol, već da je dijete živo i zdravo...
a mene se nije željelo ni tako...
kako sam ipak ostala na ovom svijetu....mama je došla prekasno na abortus...doktor ga više nije htio izvršiti....eto zahvaljujući tomu ja sam danas tu gdje jesam...
nisam ni imala snage pitati mamu zašto....pa bila je u braku, imala je već dvoje djece,relativno mlada -imala je 28 kad je mene rodila....zašto....???????''
još mi je teža stvar što znam da je tata pristao na to...kako su mogli....teško mi je pisati o ovome...
bolje bi bilo da nikad nisam saznala za ovo...nekad je bolje ne znati.....
i sad kad tate nema najviše mi fale te njegove šale...baš te šale s ironijom u sebi....ponekad ga čujem kako ih izgovara....
ma znam da su me voljeli...iako je moje djetinjstvo bilo sve samo ne lako..toliko sam toga proživjela, a ovo je bio vrhunac....
ipak unatoč tomu vratiti ću film unatrag...pokušati opravdati sebi neke stvari...
moja majka...
najstarije dijete od četvero njih u svojoj obitelji...dijete sa sela....imalo se malo, ali se živjelo i bilo sretno s time...nije ju sreća pratila u životu...ostala je bez majke sa 17 godina...najmlađi brat joj je tad imao 6 godina....nije završila višu školu jer za to nije bilo prilike...
udala se sam 19 godina za mog tatu...
ne mogu reći da je imala lijep život s njim....zato mi je ljubav neshvatljiva...teško mi je to reći , ali moj tata ju nije znao cijeniti...on sam nije bio naučen pokazivati svoje osjećaje iako je duboko u sebi jako osjećajan...i mama i mi smo od njega znali proživjeti jako ružne stvari..zapravo uništio je moje najbolje godine...kad se počeo mijenjati tad mi ga je Bog i uzeo....
teško je to objasniti....njega zapravo nije ni bilo 90 % naših života...a onih 10% što je i bio s nama nije se trudio učiniti lijepim.....ponašao se prema nama kao da smo njegovi podanici..njegova je morala biti zadnja....moram reći da je jedina osoba koje sam se u životu bojala...zbog koje sam tri puta promislila prije, nego sam nešto napravila jer ako ne bi bilo tako obično bi kao kazna bile batine...bojala sam ga se ni opisati ne mogu koliko...možda se sada osjećam tako izgubljeno....jer nema ga više, a nema više ni straha...samo u najgorim snovima...ali opet fali mi neopisivo....sebi sam obećala jednu stvar u životu: nitko više u mom životu neće imati takvu vlast nad mojim životom...taj autoritet sam priznala samo njemu..nikome drugome....
nije bio dobar mami..sto puta sam se znala zapitati čime je ona zaslužila takav život...za svoju dobrotu nije dobila ništa natrag...da mu sudim ne mogu jer on nije znao drugačije...samo sam jednom u životu shvatila da je želio drugačije...da je postojala mogućnost da se sve promijeni,ali tad je već bilo kasno.... drugi ga dan više nije bilo...i onaj zadnji put kad sam s njim razgovarala prva osoba za koju je pitao, bila je mama...volio ju je, ali pokazivao je to na krivi način....činjenica je da bi u životu bez nje bio izgubljen..ona je stvarno bila njegova bolja polovica...
mama je ostala i bez oca, mog djeda , također relativno mlada...još jedan udarac u životu...
finalni je onaj kad je izgubila tatu...
unatoč svom njegovom ponašanju i njezinom teškom životu s njim i općenito, tata joj fali i svaki put kad pričamo o tome kako će izgledati njezin život u budućnosti, ona kaže da joj bez njega život ne znači ništa jer na kraju je uvijek sama....
mama je imala težak život....toliko stvari joj je bilo u životu zabranjeno...stvari koje su drugim ljudima bile normalne....nikad se nije šminkala, farbala kosu,oblačila sexy i sve te stvari koje čine život žene..ne samo što tata to ne bi dopustio, nego i zato što to nije bila naučena....tako je odgojena....za tim stvarima ona ni ne žali...jer kako se kaže kako žaliti za onim što nisi iskusio ...
nije ju vodio skoro pa nikuda sa sobom....bila je tu da odgaja djecu, kuha, pere, čisti,a ne za pokazivati se u javnosti...sto puta sam joj znala reći da je njegov rob....znala je ona to i sama, ali ona je tako i bila navikla s njim....i sad joj fale te stvari...užasno kako se čovijek može izdresirati...kako ljude možemo naučiti da nam budu podložni...a iz kog drugog razloga, osim ljubavi....
nju je naučio tim stvarima, ali samnom je vodio vječitu borbu...
koliko sam samo batina dobila zato jer sam se borila za neka prava koje su moje prijateljice imale samo tako...viječita borba između njega i mene....znam da je vidio da sam odveć pokupila njegove gene i htio je pošto poto ubiti to u meni..napraviti od mene osobu kao što je mama...a znao je da nisam ona i da nisam bila takva ,da neću neke stvari prihvatiti kao takve...borila sam se i pobijedila....jer na kraju je već izgubio snagu boriti se samnom...a nakon nekog vremena našla sam načine kako postići ono što želim , a da za to ne dobijem batine.....tek kad sam otišla na faks i kad je on shvatio da smo braća i ja postali već ljudi i da više ne može kontrolirati naše ponašanje, počeo se i on sam mijenjati....ne možete zamisliti kako sam bila sretna kad je u kući napokon vladao mir....nije bilo dugog vijeka ta sreća, jer napokon kad je sve došlo na svoje, on je otišao....
počela sam pričati o teškom životu svoje majke....s njom patili smo i mi...
imam osjećaj da je i sto puta požalila što me je rodila jer od svoje braće ja sam joj stvorila najviše problema, ali nije bila samo moja krivnja....braći je ,u biti ,više manje sve bilo dozvoljeno jer su muški, dok sam ja s druge strane ispaštala što sam žensko...vrijedila su dvostruka mjerila....
moja je obitelj zapravo većinu mog života bila disfunkcionalna...nije bilo nekog razgovora između roditelja i nas....živjeti toliko dugo s nekim, a da ti bude stranac,....jer tata se nikad nije ni trudio upoznati nas, a mama nije ni znala kako, a kad bi i pokušala učinila je to na krivi način i bila odbijena...obično bi se radilo o tome da je većinom u krivo vrijeme reagirala...sjećam se kad sam dobila svoju prvu mjesečnicu....bila samu u prvom srednjem i bila sam zadnja od svojih cura....one su je dobile već u osnovnoj....od njih i njihovih mama sam saznala o tome...znala sam si nekada kupiti časopise teen i ok, u njima je bilo dosta o tome napisano...problem je bio kad bi mama našla te časopise...završili bi rasparani u smeću....nikad ju nisam shvaćala zašto to radi...
no onda je došla prva mjesečnica....naravno nisam joj rekla i skrivala sam sve tragove....kad je saznala pitala me zašto joj nisam rekla...taj put sam poludjela i izvrijeđala je...plakala je..rekla sam joj da nema prava znati to o meni jer se nije ni potrudila prije razgovarati samnom o tome, a sad mi njezina pomoć ne treba jer znam sve što treba ....i neka me pusti na miru jer o meni ne zna ništa pa ne treba ni to...znam da sam ju povrijedila, ali bilo je jednostavno tako...
sjećam se da je i znala plakati kad bi vidjela da bi se prije povjerila strancima, nego njoj i da su oni znali više o meni, nego ona...bilo mi je teško gledati ju takvu, ali nisam mogla protiv sebe..jednostavno je zakasnila s nekim stvarima u životu....
povrijedila me je mnogo puta u životu i ja nju, ali ona je ipak moja mama i volim ju....
znam koliko se žrtvovala u svom životu da bi ja mogla imati neke stvari...dala je onoliko koliko je mogla i znala...
mislim da će do kraja mog života u meni postojati pitanje zašto me htjela abortirati, ali isto tako znam da bi ju to pitanje ubilo i da mi na njega ne bi znala odgovoriti....
bilo kako bilo ,ja dišem na ovom svijetu i vjerujem u sudbinu...
davno sam oprostila neke stvari u svom životu,ali zaboraviti ne mogu....prije nisam shvaćala zašto su neke stvari takve kakve jesu...sad znam zašto ona nije znala razgovarati samnom....znam da ni s njom nitko nije razgovarao i da ju nitko nije naučio kako treba neke stvari raditi...i zato ni ona mene nije znala naučiti niti mi pokazati..biti roditelj je stvarno najzahtijevnija zadaća koju možemo imati...na nama je kako ćemo oblikovati ta mala bića u ljude....naše greške mogu biti kardinalne...
ja sad znam neke stvari iako me to nije naučila mama već mahom vlastito iskustvo, internet, časopisi, iskustva drugih ljudi...i to je nešto...i to je temelj....da ne ponovim greške svojih roditelja...
još se jedna stvar u meni promijenila...i to pitanje abortusa..prije sam mislila da mi se dogodi trudnoća u nepovoljno vrijeme kao npr sad na faksu, da bi abortirala...
više ne....rodila bi bez obzira na sve...jer u životu sve možemo promijeniti osim smrti.....







Post je objavljen 14.04.2007. u 12:57 sati.