Postoje stvari koje ne prihvaćamo niti kad ih vidimo.
Nisam jedanput čuo komentar nekog mladog entuzijasta kako je šteta što bar netko nije snimio NLO ili levitaciju ili telekinezu, pa da konačno svi povjeruju u to.
Istina jest – koliko god puta snimili takve pojave, one neće biti ništa prihvaćenije. Uostalom, svaki film ili fotografija mogu se falsificirati, zar ne? A vlastito iskustvo? Ha, uvijek može biti riječ o zabuni ili prijevari.
Tisuće ljudi, i mojih poznanika među njima, iz blizine su promatrali kako Sai Baba materijalizira predmete ni iz čega. I sam sam deset puta vrtio, frame po frame, jednu snimku koju sam dobio, na kojoj se vidi kako se u njegovoj uzdignutoj ruci (rukava nema ni blizu) stvara nekakva ogrlica ili što već. Snimka je pokazivala da se ogrlica samo u jednom trenutku pojavila ni iz čega.
Takve pojave, uostalom, i jesu snimljene. Pa opet ništa. A njihovo prihvaćanje dalo bi nam dobar temelj da se zapitamo kakve odlike uistinu ima svijet u kojem živimo, i shodno tome, kakve nam mogućnosti pruža. Pomalo čudne. Vjerujem da tu i leži ključ problema.
U svakom slučaju, o jednoj od tih pojava je danas riječ.
Prije tri godine sam razgovarao s dva mlada doktora fizike, dogovarajući točke razgovora u emisiji NRZ u kojoj su trebali gostovati. Naravno, malo smo skrenuli na «rubne« teme, pa sam ih upitao kaj vele na telekinezu, imaju li ikakvu ideju otkuda to. Telekineza? Ne znaju ništa o tome. Pa sam ih upitao za Ninu Kulaginu, kao super-slavni (meni već i otrcani primjer). Isprva sam bio iznenađen kad sam vidio da nikad nisu niti čuli za nju. Ali opet – zašto bi i čuli? O tome se ne uči na studiju fizike. I zato takve pojave nemaju legitimitet, koliko god da su ih proučavali najbolji znanstvenici toga vremena.
To zapravo nije važno. Ali je baš šteta - jer se onda ne bi trošila tolika silna energija da glupe rasprave «ima – nema».
Postoji i druga kategorija neprihvaćanja, ona informirana. Kad sam o sličnoj temi koju godinu kasnije razgovarao s jednim supersimpatičnim profesorom matematike s PMF-a, inače velikim popularizatorom znanosti, (a tema emisije koju smo radili bila je «Zablude u pseudoznanosti»), ona je znao tko je Kulagina i čak i više od toga. Recimo, znao je da je ona na Zapadu postala poznata jer su s jedne međunarodne parapsihološkoj konferencije održane krajem 1960-tih u SSSR-u američki znanstvenici prošvercali filmove koje su im dali njihovi ruski kolege znanstvenici.
No, on je rekao da su to Rusi podmetnuli znanstvenicima, da bi, u duhu Hladnog rata, zaplašili Zapad time kako su daleko otišli u svojim istraživanjima. I to je fakat logičan odgovor. I što je još važnije, lako je prihvatljiv. Puno lakše nego da netko pomiče predmete mislima. Stoga ga nije potrebno jako dokazivati.
Svijet je zaista prepun muljatora, ali je prepun i raznih otkrivača muljatora, koji često puta nisu bolji od samih muljatora. No, kad takav «otkrivač» objavi svoje dezinformacije protiv nečega, svaki «zdravi skeptik» će se desetljećima pozivati na to, bez puno provjere kako je ta osoba došla do svojih zaključaka ili s kojim namjerama.
Jer je logičnije da čudnih pojava nema – nego da ih ima.
Dakle, čak ni djelomična informiranost ne pomaže u prihvaćanju. A ne možemo svi postati stručnjaci za svaku temu.
Treba reći da podrobnija analiza istraživanja Nine Kulagine, koja je umrla tek 1990, zorno pokazuje koja je široka paleta ruskih, ali i čeških, američkih i drugih znanstvenika nju istraživalo tijekom tri desetljeća. I svaki put su ustanovili da je fenomen stvaran – i spektakularan.
Uostalom, nasuprot navedenom skepticima stoji priča iz prve ruke, koju mi je ispričao dipl. ing. Ivan Nosal, jedna od organizatora svjetskog parapsihološkog kongresa održanog u Zagrebu 1988, koji je osobno Ninu i upoznao. S njime sam razgovarao prije dvije-tri godine, pa sam već zaboravio detalje (opisani su u emisiji Na rubu znanosti o parapsihologiji, u kojoj je gospodin Nosal gostoval). Uglavnom, u prostoriji u kojoj su se nalazili Nina Kulagina, on i još neki ljudi, bila je i (ako se ne varam – zagrebačka) televizijska ekipa.
Jedan član ekipe se na glas i neukusno svojim kolegama izrugivao iz Nininih telekinetičkih sposobnosti. No, ta gospođa u godinama ga je čula i shvatila o čemu priča, te se naljutila - i opekla mu vrat, stojeći na drugoj strani prostorije. Više se nije smijao.
Uostalom, riječ je o ženi koja je mogla, uz malo veću koncentraciju, i zaustavljati srca.
A s takvom, složit ćete se, nema šale.
A sada – evo ukratko i kratke priče o Nini Kulagini, bez puno znanstvenih opisa (njih potražite u knjigama), s par anegdota i začinjene s par kadrova raznih dužina, za one više i manje strpljive.
PRIČA O NINI
Nina Kulagina imala je samo 14 godina kad su Nijemci započeli opsadu Lenjingrada. Poput mnoge druge lenjingradske djece, i ona je postala vojnik te se, zajedno sa ocem, bratom i sestrom, pridružila Crvenoj armiji. Poslana je u žarište borbe. Uvjeti tijekom opsade koja je trajala 900 dana bili su užasni. Zimske temperature nekad su dosezale 40 stupnjeva ispod nule, dnevne porcije kruha iznosile su 4 unce, voda i struja su bile isključene, a grad su razarale bombe i artiljerija. Nina je služila na prvoj liniji fronte, kao radio-operator u tenku T-34 te je unaprijeđena u starijeg narednika. Njeno je vojevanje završilo kad je ozbiljno ranjena uslijed žestoke artiljerijske vatre. Oporavila se te se kasnije vratila u svakidašnji život, udala i rodila sina. To je životopis Nine Kulagine u kratkim crtama. Na prvi pogled, u njemu nema ništa što bi njenu sudbinu razlikovalo od sudbina njenih sunarodnjaka. S jednom razlikom. Nina je oduvijek bila svjesna da ima neobične moći.
Bila je u stanju mentalno vidjeti stvari unutar džepova ljudi. Prilikom susreta s bolesnim ljudima mogla je identificirati bolest od koje su patili jer se slika bolesti pojavila u njenoj glavi. Jednog dana, dok je vrlo ljutita koračala prema kredencu u svom stanu, vrč u ormaru odjednom se pomaknuo do ruba police, pao i razbio u komadiće. Nakon toga u njenom se stanu počelo svašta događati: svjetla su se palila i gasila, a stvari su se pomicale. S vremenom je Nina otkrila da tu energiju može kontrolirati ako se malo potrudi.
DOKTORI OTKRIVAJU KULAGINU
1964. godine Nina se u bolnici oporavljala od živčanog sloma. Šivala je da joj prođe vrijeme. Doktori su bili zapanjeni kad su vidjeli da je mogla zagrabiti rukom u košaru s koncima i odabrati boju koja joj je trebala bez gledanja. O ženi s neobičnim sposobnostima izvjestili su lokalne parapsihologe. Slijedeće godine, kad se potpuno oporavila, Nina Kulagina pristala je sudjelovati u različitim eksperimentima. Testovi su potvrdili da je Kulagina zaista u stanju „vidjeti“ boje vršcima prstiju. A kad su je počeli testirati po pitanju telekineze, rezultati su bili toliko zaprepašćujući da se njen pravi identitet nastojao sačuvati tajnom te je godinama koristila pseudonim Nelja Mihailova.
NINA POMIČE PREDMETE
Nina bi sjela za stol, zagledala se u neki mali objekt i pomicala ga bez dodira. U početku se njene moći nisu odmah “palile”, što nije išlo na ruku provođenju strogo nadgledanih demonstracija, a davalo je materijala skepticima za sumnju. Nina je otkrila da mora očistiti um od svih misli kako bi pomicala stvari. Istraživačima je rekla da joj se, kad je koncentracija uspješna, u kralježnici pojavljuje oštra bol, a vid zamuti. No, puno je vježbala kako da se usredotoči na svoju moć i vrlo brzo je mogla po želji pomicati šibice, pera i igle kompasa.
FILMOVI I SLAVA
Priče o ovoj nevjerojatnoj ženi počele su stizati na Zapad u proljeće 1968. Iste su godine na Prvoj moskovskoj međunarodnoj konferenciji o parapsihologiji prikazani filmovi u kojima Kulagina pomiče predmete samo snagom uma. Tada su je prvi puta spazili zapadni znanstvenici. Ubrzo je i zapadnim istraživačima dopušteno da se sami osvjedoče o telekinetičkim sposobnosti Nine Kulagine i provjere izvještaje sovjetskih znanstvenika. 1970. godine William A. McGary, član američke skupine koja je proučavala psihičke fenomene u Rusiji, opisao je kako je Kulagina pomicala nekoliko malih predmeta (između ostaloga vjenčani prsten i čep boce) po kuhinjskom stolu bez dodira. Naravno, poduzete su sve moguće mjere predostrožnosti kako bi se isključila mogućnost da Kulagina koristi skrivene magnete ili konce, a eksperimenti su zabilježeni filmski.
Primjerice, u skupom dokumentarnom filmu kojega je 1967. godine snimila kijevska filmska tvrtka, ta sredovječna lenjingradska domaćica je prikazana na stolu fiziološkog laboratorija nakon što je bila medicinski pregledana I rendgenski snimljena kako bi bilo sigurno da joj ništa nije skriveno u tijelu. Raširenih je prstiju ispružila ruke na visinu od oko 12 cm iznad kompasa na sredini stola I počela stezati mišiće. Intenzivno je zurila u kompas, u lice su joj se duboko usjekle crte, svjedočeći o napretanju tijela pod ogromnom napetošću. Minute su prolazile. Gospođi je znoj počeo izlaziti na obrve, no borba se nastavljala. I onda, sasvim polako, igla kompasa se počela pomicati pokazujući drugačiji smjer. Nina je tada počela pokretati ruke u kružnim kretnjama, a igla se počela okretati zajedno s njima, sve dok se nije počela vrtjeti u krug.
U jednom značajnom testu koji je u Moskvi provela i snimila grupa fizičara, nekoliko je nemagnetskih objekata, uključujući i šibice, smješteno unutar velike kocke od pleksiglasa. Kocka je trebala spriječiti strujanje zraka i eventualne skrivene žice jer su skeptici godinama tvrdili da se u tome krije tajna Kulaginih “trikova”. Pomicala je ruke desetak centimetara iznad kutije od pleksiglasa ,a predmeti su počeli plesati s kraja na kraja plastičnog kontejnera. U drugom snimljenom eksperimentu stolnoteniska je loptica nekoliko je sekundi lebdjela u zraku prije nego što je pala na stol. U još jednom eksperimentu snimljena je i u prostoriji i u sobi u vrtu, a predmeti oko nje su se vrtjeli ili klizili u različitim smjerovima.
Kulaginim sposobnostima bavio se i fizičar dr.V.F. Švec. On je uočio da ona može napraviti slova A ili O na fotografskom papiru, a ponekad je mogla na fotografski papir prenijeti obris slike koju bi gledala. Ponekad su se na Kulaginim rukama pojavili neobjašnjivi tragovi opekotina, a u nekoliko slučajeva zaprepašćeni znanstvenici gledali su kako joj je odjeća počela gorjeti. Prema kraju života Kulagina je svoju moć pokazivala i na televiziji.
Doktor Leonid L. Vasiljev, psiholog na Lenjingradskom sveučilištu i pionir u proučavanju izvanosjetilne percepcije u Rusiji, na Institutu za proučavanje mozga u Lenjingradu, bio je jedan od prvih koji su testirali Kulaginu, i nastavio je to raditi sve do njenje smrti 1990. godine. Njegovi eksperimenti s njom često su snimani tako da danas postoji preko 60 filmova koji prikazuju Ninu u akciji pomicanja stvari.
Jedan od najčudnijih snimljenih eksperimenata je onaj u kome se promatralo utjecaj njenih moći na sirova jaja koja su plivala u rezervoaru slane otopine skoro dva metra od nje. Eksperiment je vodio Genadij Sergejev, neurofiziolog s Utomskog institute u Lenjingradu. Kulagina je bila privezana za elektroencelografsku I kardiografsku armature te su napravljena početna mjerenja u stanju njenog mirovanja. Sergejev je otrkio da ona oko svoga tijela ima magnetsko polje koje je bilo samo deset puta slabije od samog Zemljinog, a kasnije je to potvrđeno testovima načinjenima u Lenjingradskom meteorološkom institutu. Sergejev je također otkrio da ona ima neobičan uzorak valova mozga, s pedeset puta većom generiranom voltažom na stražnjoj strani glave nego na prednjoj. Nina se koncentrirala i polako razdvojila žumanjak od bjelanjka jajeta te napravila da se udalje jedno od drugog, dok su kamere sve snimale. Ako bi svoju energiju usmjerila dovoljno dugo uspjelo bi joj ponovno spojiti jaje u jednu cjelinu. Dok se pokus odvijao, njezin EEG je pkazivao snažno emocionalno uzbuđenje. Velika je aktivnost vladala u dubljim razinama retikularne (mrežaste ) formacije, koja koordinira i filtrira informacije u mozgu. Kardiogram je pokazivao neregularni rad srca, sa onom opasnom zbrkom između klijetki karakterističnom za veliki alarm. Puls se povisio na 240 otkucaja u minuti, na razinu 4 puta višu od normalne, a u krvi je zabilježen visok postotak šećera s drugim endokrilnim poremećajima, koji su svi karaktersitični za stresnu reakciju. Test je trajao trideset minuta, a tijekom tog vremena Nina je izgubila preko jednog kilograma težine. Na kraju dana bila je vrlo slaba i privremeno slijepa. Sposobnost okusa bila joj je narušena, imala je bolove u rukama i nogama, osjećala se omamljeno te nekoliko dana nije mogla spavati.
Ruski istraživač Vadim Marin, koji je s Ninom Kulaginom često objedovao opisao je slijedeći događaj: „Komad kruha je bio na stolu na nekoj udaljensoti od nje. Mihailova (u vrijeme ovog događaja Kulagina se još krila pod tim imenom – op. A.), koncentrirajući se, gledala je na nj s pozornošću. Prošla je minuta, još jedna....i komad kruha se počeo gibati. Gibao se skakučući. Približavajući se rubu stola, gibao se ravnomjernije i brže. Mihailova je sagnula svoju glavu, otvorila usta i, baš kao u bajci, sam kruh (oprostite mi, nemam druge riječi za to) skočio je u njezina usta!“
SMRT OD ISCRPLJENOSTI
Postojala je i crna strana. Kulagine moći oduvijek su je jako trošile. Nakon jednog niza testova s dr. Rejdakom bila je potpuno iscrpljena i skoro uopće nije imala pulsa. Lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno te se jedva kretala. Izgubila je skoro 2 kilograma u pola sata (mnogi zapadni mediji, poput Amerikanke Felicie Parise, također su gubili težinu tijekom parapsiholoških eksperimenata.)
Činilo se kao da materiju vlastitog tijela pretvara u energiju. Prema izvještajima dr. Zvereva, srce bi joj nepravilno kucalo, šećer u krvi bio joj je visok, a endokrini sustav narušen. Bili su to simptomi velikog stresa.Također, izgubila je čulo okusa te patila od bolova u rukama i nogama, nije mogla koordinirati pokrete te je imala vrtoglavice.
Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.
Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.
Na njenom sprovodu Sovjeti su je, zbog hrabrosti iskazane tijekom 900-dnevne opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, slavili kao “lenjingradskog heroja”. Velik broj ljudi hvalio ju je zbog drugačijih zasluga – zbog toga što je dopustila znanstvenicima i doktorima da je neprekidno proučavaju i testiraju u svojoj potrazi za nepoznatom i neuhvatljivom energijom. Na kraju ju je to iscrpilo, uništilo zdravlje i vjerojatno velikIm dijelom bilo uzrok smrti.
Post je objavljen 14.04.2007. u 12:09 sati.