Nije volio ulizice, šmirante, laskavce i slinavce, baš kao ni napuhane veličine i egocentrike. A takvih bome nije nedostajalo. Protokoli, pompe, kič, „historijske teme i istine“, proročanstva, vizije i spasenja svijeta, nacionalne teme i povijesni trenuci su ga umarali. A toga također bome nije nedostajalo. Nije volio niti patetiku. A što ja da kažem, a da ne budem patetičan?!Ne pada mi napamet sada i u ovom trenutku vagati povijesne zasluge Ivice Račana, sada kad je jasno da sam mu posljednji puta stisnuo ruku. To će činiti drugi, hladno, racionalno i analitično. A što ja da kažem nakon šesnaest godina najuže i vjerojatno najduže suradnje koju je imao upravo sa mnom. Pa to su ljudi moji tisuće sati, dana, mjeseci…milijuni razmijenjenih misli. Razumijevali smo se pogledima. I nitko, osim mojega oca nije više utjecao na moj život, na razmišljanja, na vrijednosti, pa i ponašanja od njega.Od 1989. i naših prvih susreta u sumrak Jugoslavije i Partije, probuđenih nada i prepoznavanja novih osvita demokratskijeg i slobodnijeg, kada smo još u šiframa crtali skice budućnosti, od 1991. i njegovih posjeta meni u Komarevu i Mošćenici, prvih pištolja koje smo dobili, poziva na jedinstvo u obrani, dugih razgovora. A onda izbori 92., a ja još u uniformi. Te smo jeseni započeli veliki projekt izgradnje snažne, velike socijaldemokratske stranke. Još zatočeni u bespućima Kockcice, Leko, G.Sobol, M.Didović, Picula, Plećaš i ja uz Ljubicu i Ivanku, gotovo na kraju svijeta, a prepuni čvrste vjere da se može odraditi ono što je naša misija, naš poziv. Punih osam godina iz dana u dan. Sjedimo u polumraku u suton u Kockici, a vani snježi. Razgovaramo o novoj stranci, ali i Joycu, kazalištu, slikarstvu, rocku,… razgovaramo o pročitanim knjigama, odgledanim filmovima, ljudima koje smo voljeli i koji su nam nešto značili, o davnim prijateljstvima i ljubavima, pa opet o ratovima, političarima, i tako iz dana u dan cijelo desetljeće. Odlasci na teren, okupljanja ljudi, kino dvorane, hotelski restorani, automobili, bezbrojna mjesta, ljudi, press konferencije, izborne kampanje : prva, druga, šesta, slogani, programi, poruke, marketing… Teško mi se sjetiti nečega što sam radio a da nije bilo Račana. Njegovi odlasci u Ameriku. Zamjenjujem ga, čujemo se svaki dan oko pola tri. Sve hoće znati i o svemu želi biti obaviješten. Pa onda 2000-ta. Pobjeda, Vlada, radnici, umirovljenici, hrvatska, sirotinja. Kako pomoći, što učiniti! Jest. Odlazi veliki i važni čovjek za Hrvatsku. Ali odlazi i moj prijatelj i učitelj, moj stari drug. Imam pravo biti tužan!Pa neka sam i patetičan.
Post je objavljen 14.04.2007. u 00:01 sati.