Probudila me zvonjava telefona negdje oko podneva.
-„Još spavaš?“- dosađivao je glas s druge strane.
-„Mda...“
-„Daj mi reci što si planirala raditi ovo ljeto?“
-„Raditi? Misliš, kao posao?“
-„E baš to.“
-„Pa.. Nisam još razmišljala o tome...“
-„ Kako to možeš napraviti svojim roditeljima? Pa razmisli o poslu, pomogni im malo...“- Odakle on zna da li mojim roditeljima treba pomoć, pomislila sam.
-„Hm... A ti ćeš, kao raditi?“
-„Naravno. Hoćeš sa mnom? Radit ću u vešeraju u policijskom kampu. Plaća je u redu, 9 kuna na sat. Ajde, diži se, idemo u grad srediti dokumente!“
-„Evo, daj mi petnaest minuta.“
Tako je izgledao moj prvi dogovor za ljetni posao. Imala sam tek navršenih petnaest godina, pa je 9 kuna na sat, odnosno 72 kune na dan izgledalo jako primamljivo. Zapravo, najprimamljivije je djelovala činjenica da ću na kraju ljeta imati svoje novce, čime ću olakšati starcima koji su u to vrijeme stalno bili u financijskim problemima, naročito onim podstanarskim.
Moj godinu dana stariji najbolji prijatelj, koji me na to nije trebao puno nagovarati, dečko je iz imućne obitelji, no kako su mu starci oduvijek bili izuzetno radišni i pošteni ljudi, tako ni njemu rad nije predstavljao poteškoću.
Iako su ga zlobni klinci iz našeg malenog mjesta ljubomorno ogovarali, pričajući kako je razmaženi bogatunčić i tomu slično, on je, za razliku od njih, svoje ljeto proveo u podrumu svakodnevno peglajući policijske košulje i provlačeći plahte i stolnjake iz obližnjeg hotela kroz ogroman valjak koji nam je redovito kupao lica parom. Naravno, najviše su ogovarali oni čija je jedina obaveza bio odlazak na plažu prijepodne, ručak poslijepodne, pa zatim ponovni odlazak na plažu, a u našem malom mjestu takvih dokoličara nikada nije manjkalo, no to je već druga priča...
Sjećam se da mi je jedan od njih s gađenjem pogledao u noge i savjetovao mi da pod hitno prestanem raditi jer su mi se pojavile vene na nogama. Budala, moje su noge bile svjetlije jer ih nisam stigla osunčati to ljeto, a iza lijevog koljena, gdje je koža nježnija, su mi se nazirale dvije tanke plave linije, no to je daleko od proširenih vena, zaboga! Što sve klinci neće izmisliti...
Bez obzira na sve, bilo nam je super. Bili smo klinci čiji je organizam mogao svašta podnijeti, a mamurluk je tada bio lagan kao perce.
Navečer bi se redovito napijala sa tri godine starijim dečkom, koji je bio pomalo povrijeđen jer mu ne pridajem dovoljno pažnje, pa bi čeznutljivo pričao o Slovenkama u kampu, koje su se u svojoj šesnaestoj uredno trošile sa konobarima u restoranu (a bilo ih je mnogo:-) no to je također druga priča...
Šefica nam je bila dotična Gracijela, mala prgava ženica crne kose s minivalom koja me nije baš simpatizirala, vjerojatno samo zato što sam ženskog roda i mlađa od nje, pa me redovito slala da ribam WC i kupaonu, „jer sam bila jako pedantna“- kako je običavala govoriti s podsmjehom... Klepetala je uokolo u svojim klompicama, dok bi joj se kratka suknjica podizala i koketirala sa svakim policajcem koji bi naišao u vešeraj, a u pauzi između koketiranja došla bi provjeriti što to radimo i onako usput se izderati na nekog od nas.
Najbolje od svega bilo je raditi na mašinama. To znači da osam sati u kolicima razvozite veš od mašine do mašine, od sušilice do sušilice, pri tome se glupirajući glumeći vozača formule 1 i tomu slično. Pri sortiranju prljavih plahti , dobili bi zanimljiv uvid u intiman život policajaca i turista u kampu na temelju mrlja raznih oblika, veličina i boja. Recimo samo da je crvena boja bila zastupljena.
Ručak bi nam svima bio najdraži dio dana, iako je to bila najgora hrana koju sam ikada jela. Mlinci su bili kao od plastike, mirisa na užeglu mast, a piletina suha i lagano karbonizirana, baš prava gozba... Dvoje od nas šljakera bi pokupilo pet lončića i bocu i uputilo se do restorana gdje bi nam natrpali splačine u njih i natočili sodu u bocu. Ta hladna soda nakon zagorenih, masnih i ustajalih splačina je najviše godila. Zaklopila bi oči i pohlepno otpila svoju čašu u gotovo jednom gutljaju dok bi mi mjehurići škakljali grlo, a ugodna hladnoća prožimala utrobu. A onda, nazad na posao.
Gracijela nas je opominjala svojim kreštavim glasićem kada bi vidjela nekog da sjedi. Sjedenje je bilo strogo zabranjeno. Žena samo što ne bi uzela bič u ruke.
Bile su tu i dvije starije gospođe, od kojih je ona niža bila izrazito duhovita i otkačena. Koliko se sjećam, radila je već četrdeset godina u tom istom vešeraju, baš svaki dan osim možda za Božić ili Novu Godinu, a sačuvala je duh i smisao za humor (koji je uglavnom uključivao veliki opus psovki za sve generacije), te nas je sve nasmijavala svojim pričama, a ja joj se nisam mogla dovoljno nadiviti.
Polako se bližio kraj ljeta, a mi smo počeli razmišljati što ćemo sa svim tim novcima. Naravno, kupit ćemo si knjige za školu, a ono što nam ostane potrošiti na zimsku garderobu. Sjećam se da bi mi kraljica majka nakon svakog radnog ljeta spominjala da si trebam kupiti zimsku jaknu, toplu, debelu zimsku jaknu. Tako je i bilo.
Dragi je nakon ljeta trebao napustiti naše malo mjesto i otići u svoj grad, a ja sam zamolila Gracijelu ako mi može dati jedan slobodan dan da se oprostim od njega, baš kao što je dala mojoj kolegici, na što se ona izderala na mene, poručivši mi da se onda niti ne trebam vratiti na posao. Problem je u tome što ja, eto, nisam bila kći policajca kao moja kolegica, pa nisam zaslužila takvu privilegiju iako sam si nadobudno organizirala zamjenu za smjenu. Tako smo se ja i dragi oprostili dan prije, a ja sam ostala u svom malome mjestu, radeći u vešeraju i povremeno razmišljajući hoću mu li ja nedostajati više od zamamnih, nesputanih Slovenki preplanule puti i osunčane plave kose.
Kada sumiram, mogu zadovoljno tvrditi da je ono bilo lijepo razdoblje u mom životu. U sjećanju mi nije ostao umor i bol u nogama ( s još uvijek ne-proširenim venama), nego zezanje na poslu, uglavnom na vlastiti račun i naravno, na račun koketne nam šefice. Sve je drugačije kada šljakaš sa dobrom ekipom. Tog ljeta mnoge su se stvari dogodile po prvi put, recimo, bilo je to vrijeme prvih odlazaka na punk festivale u susjednom nam gradu. Planirali bi izlaske dok bi slagali stolnjake ili ručnike i veselo pjevali: „Peglat je pravi način da...“ Hoćemo li autobusom ili autostopom? Nije bitno, dok god svatko ima po bocu bambusa u ruksaku! No to je već druga priča...
Post je objavljen 13.04.2007. u 14:54 sati.