Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pedesetplus

Marketing

BITI DOMOLJUB ILI NITKO I NISTA

Fernando Silva je vodio bolnicu u Managuu.. Radio je do kasna na Badnjak. Petarde su pucale ne sve strane, vatromet zapalio nebo,kad je Fernando odlučio krenuti kući da s obitelji proslavi praznik.
Krenuo je u zadnji obilazak da provjeri je li sve u redu, kad začuje pahuljaste korake za sobom. Okrenu se i ugleda bolesno dijete kako ide za njim. U polumraku prepozna usamljeno nesretno dijete. Prepozna to lice već naborano smrću, molećive oči koje su vapile za oprostom ili možda dopuštenjem.
Fernando se vrati do njega i dijete mu pruži ruku.
-Reci nekome… prošaputa. Reci nekome da sam ja ovdje !-

Eduardo Galeano- Badnjak- iz Book of embraces.

Kad sam pročitala priču sjetih se zgode iz tamo nekih 80-ih kad se moj polomio s motorom i ležao na Firulama u Splitu. Bilo je to krajem studenog. Na Dan Republike sam mu otišla u posjetu i našla ga mrzovoljnog, gotovo ljutog i uzrujanog. Dočekao me s riječima:- Jebote u kojoj nakaradnoj državi mi živimo, zamisli, danas su na dječjem primali dicu u pionire ! Dica na štakama, u zavojima, prikačeni na infuziju, u kolicima, na krevetima, a mi isti takvi ko publika plješćemo…..- Ja reko… pa to je baš lipo, zamisli jadne bolesne klince kako im je kad znaju da danas njihovi vršnjaci postaju pioniri.- Malo se primirio jer mu to nije palo na pamet.
Tita već odavna nije bilo ali socijalistička praksa se uredno nastavljala. Naša djeca su u vrtićima i školi učila i pjevala partizanske pjesme, uzbuđeno i revno vježbala koreografiju za slet ( valjda su zahvaljujući tome sada svi dobri plesači), slavio se Titov rođendan sve do kulminacije tog apsurda.

Bilo je to ne tako davno u našoj bivšoj, malo većoj domovini od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Baš tako uzduž i ukoso poprijeko stasala je generacija X.
Današnja generacija preko pedeset, generacija bratstva i jedinstva, generacija ograničenih mogućnosti ali neograničene duhovne slobode. Generacija mladih koji nisu niti razmišljali koje su narodnosti ili vjere, kojim jezikom ili dijalektom govore, koje su boje ili rase, generacija koja je napumpana parolama međuljudske tolerancije i solidarnosti osjećala bilo cijele planete. Ponosni na svoju domovinu i velikog vođu čije ime je bilo kao šifra za nova poznanstva u širokom drugačijem svijetu, čeznuli smo za širim vidicima tjeskobno prelazeći stroge granice male i minorne, ali velike i jedinstvene države. Isključujem one koje su roditelji, a ne sistem, odgojili u osjećaju neslobode i mržnje.
Danas živimo u puno manjoj domovini u kojoj je bogohulno i govoriti o bivšoj domovini koje više nema, i kao da nikad postojala nije, niti u udžbenicima. Čini mi se da je jedino što smo naučili bila parola da smo za domovinu spremni dati život. U bivšoj državi je bilo bogohulno ne misliti tako, jer je kao i Lijepa Naša stasala na prolivenoj krvi domoljuba. Sjećam se članka iz 80-ih koji je izazvao sablazan, nisam sigurna, ali čini mi se da je to bio Jug Grizelj, koji je napisao da je neki naš novinar našao za shodno u posjeti Švedskoj (možda je to bio Milić), raditi anketu s pitanjem: jeste li spremni za domovinu dati život ? Većina anketiranih nije mogla uopće skužiti tako glupo pitanje i najčešći odgovor je bio: Što će mi domovina kad izgubim život !
U današnjoj nam domovini majke koje su izgubile, dvoje, troje, petoro djece, ponosno paradiraju pred kamerama koje obilježavaju (još uvijek svježe od krvi) godišnjice bitaka za novu, manju, ali «našu» otužnu državu koja teži da ponovo postane malo veća, veeelika, naaaajveća kao dio još tužnijeg velikog svijeta sve usamljenijih i otuđenijih unatoč udruživanju, svijeta sve obespravljenijih unatoč zacrtanim pravima i slobodama, svijeta sve siromašnijih i nesretnijih unatoč masovnim kapitalističkim receptima za postizanje bogatstva i sreće, svijeta sve bezosjećajnijih u nepoštednoj borbi za opstanak u složnoj globalističkoj areni.
Neupitna je vrijednost svakog izgubljenog ljudskog života danog za domovinu. Kako za bivšu tako i današnju. Neka im je vječna slava. Ali problem domoljublja nažalost ne završava sa njima uz počasti i dužno poštovanje. Domoljubljem se priprema rat, raspiruje mržnja, inspirira i opravdava zločin i još dugo poslije pobjede otvoreno manipulira. I unovčuje: za vrijeme rata-nevjerojatna potkradanja domoljubnih fondova iz cijelog svijeta, tokom privatizacije-složna pljačka domovinskog bogatstva od strane vladajućih struktura, danas- prodavanje i iznajmljivanje domovine za budzašto. Sve u ime domoljublja.
Pojam domoljublja koji je u naprednim civiliziranim zemljama kojima se želimo priključiti postao deplasiran, jer ratne poslove obavlja uglavnom plaćena vojska profesionalaca, kod nas još uvijek pali i žari, ne samo u političkoj retorici već u svakodnevnom životu. Bogohulno je i posumnjati u čistoću svete domoljubne pobjede, osuđivati krvoločnost i zločine raznih bolesnika i razbojnika puštenih iz zatvora koji su se mimo kontrole - braneći domovinu, iživljavali na civilima, onima miješanih krvnih zrnaca i zaposlenicima bivšeg sistema. Teško je shvatljivo i nacionalno idolopoklonstvo prema raznim profi generalima koji su dobro naplatili svoje usluge, kao što su ih naplaćivali diljem svijeta po raznim ratištima, samo zato što nose naša imena. Misliti a kamoli izraziti drugačije mišljenje automatski ti lijepi etiketu neprijatelja, jugonostalgičara ili komunjare u krajnje negativnom kontekstu.
U civiliziranim zemljama je teško zamisliti da u parlamentu sjede nepismene, nekulturne i vulgarne seljačine sa činovima generala i odlučuju o sudbini zemlje samo zato što galame o domoljublju i domaćim neprijateljima. Također je nezamislivo da se to sve događa sa blagoslovom i uz pomoć crkve kao generatorom netrpeljivosti i mržnje prema svima koji ne misle kao krajnja konzervativna i nacionalistička desnica. Uz Božji nauk propagiraju i neupitnu vjeru u dobre namjere nacionaldesničarskih vođa za dobrobit domovine. Sve pod krinkom domoljublja.
Zašto je to tako uz činjenicu da je Isus bio prvi komunista zna vjerojatno samo Bog. Da su kojim slučajem komunisti bili dovoljno inteligentni i umjesto propagiranja ateizma prihvatili Isusa kao ikonu i uzor jer je njegov nauk vrlo sličan komunističkoj utopističkoj viziji društva, vjerojatno bi novija povijest drugačije tekla.
Domoljublje je, što je najapsurdnije, još uvijek krinka za prihvaćanje kapitalističkih društvenih zakonitosti pod kojima ćemo postati nitko i ništa. Već sad smo igračke u rukama MMF-a i WTO-a. Prodat će nas desničarske vođe za 1 kunu . Do sad su uspjeli opljačkati što su mogli, a mogli su i mogu zapravo sve s obzirom na nivo svijesti domoljuba diljem lijepe naše. Domoljublje pali i u granicama najmanjih lokalnih zajednica. Strastvena opsjednutost politikom i podjela na desne i lijeve, tj. domoljube i sumnjive nedomoljube, razara male društvene zajednice gdje bi ta tema zapravo trebala biti potpuno minorna. Za dogovoriti vitalne stvari male sredine kao što je Makarska i zajednički zacrtati održivi razvoj nisu potrebni stranački izbori i borba za vlast.

Ako se ne uklapaš u postojeću društvenu domoljubnu šemu, tj. ako si nesvrstan, zapravo si nitko i ništa. Generacija X je odrasla u domovini koja je bila jedan od osnivača nesvrstanih. Biti nesvrstan je imalo svoju težinu i značenje. Na svjetskoj pozornici smo bili netko i nešto. Biti danas
nesvrstan, pacifista, kozmopolita, tolerantan pa čak i samo racionalan,je sumnjivo u kontekstu vrednovanja stupnja domoljublja.

Volim ovaj komadić neba nad sobom, ovaj komadić mora dokle mi oko doseže, ovaj komadić zemlje po kojoj hodam. U jednom sam jedinom trenutku bliske nam povijesti koje se stidim bila nadahnuta osjećajem domoljublja. Bilo je to za govora pok. Vlade Gotovca na Kačićevom trgu kada je izgovorio upravo te riječi. Znao je pjesnik gdje treba udarati.
To mi je od svog mog domoljublja jedino i ostalo. I dovoljno mi je. Komadić neba, komadić mora i 2 metra zemlje. Danas ne padam više ni na takve fore. Dajem si za pravo da mi je domovina cijela majčica Zemlja i to uzduž i porijeko u znaku X. Danas padam samo na ovakve tekstove :

NIŠTARIJE
Buve sanjaju da si kupe psa, ništarije sanjaju kako izbjeći siromaštvo: sanjaju da će jednog magičnog dana sreća nenadano pljusnuti na njih i padati u potocima. Ali sreća ne pada ni jučer, ni danas, ni sutra, niti ikada. Sreća ne pada niti u kapljicama bez obzira kako ih ništarije s mukom skupljale, čak i kad ih svrbi desna ruka, ili dan počinju ustajanjem na desnu nogu, ili novu godinu počinju s novom metlom.
Ništarije : ničija djeca, vlasnici ničega. Ništarije: nitko i ništa, obezglavljeni, jurcaju ko zečevi, žive umirući, sjebani na sve moguće načine.
Oni koji nisu, ali bi mogli biti.
Oni koji nemaju religije, već praznovjerja.
Oni koji ne stvaraju umjetnost, već ručne radove.
Oni koji nemaju kulturu, već folklor.
Oni koji nisu ljudska bića, već ljudski izvori.
Oni koji nemaju lica, već ruke.
Oni koji nemaju imena, već brojke.
Oni čija se imena ne pojavljuju u knjigama povijesti, već u policijskim dosjeima ili lokalnim novinama.
Ništarije, koji nisu vrijedni niti metka koji ih ubija.

Eduardo Galeano: iz «Book of embraces»

Image Hosted by ImageShack.us
Nikola Rica, crtež : Makarska-grad povratka.

Post je objavljen 12.04.2007. u 18:13 sati.