I otputimo se ljubljena i ja. Preporuka, dogovor telefonom, sve fino, pronađemo nekako zgradu i stan. Dočeka nas čiča sa sijedom bradicom, živahnih očiju iza očala spuštenih na vrh nosa. Malko je smeten. Da, baš kao na filmu. I ja sam to pomislio. Sjednemo u udobne naslonjače udobnoj sobi, jedino ispred nas nekakvi panjevi na tepihu. Čiča udobno smjesti noge na jedan. Gleda moje papire i mrmlja. Ja baš nisam govorljiv, temeljito proučavam panjeve. Moja žena i on sasvim ugodno časkaju, meni neugodno jer je o meni. Pita me ponekad ovo ili ono, a na kraju zaključi:
- Ja ne bih preko vašeg nadležnog liječnika. Kod vas je to biološki. Mislim da vas on dobro vodi. Ne možemo raditi terapiju. Vi možete doći na razgovor, ali iskreno, čemu da plaćate tristo kuna samo da vas ja malo utješim.
I nasmije se srdačno i, kao da mu je neugodno, naplati svoj sat.
Ah, propao je rezervni plan! Mislio sam kako ću imati što nabiti na nos Nadležnom idući put.
A idući put, kod Nadležnog, ja kažem gdje sam bio i što je bilo. Smije se on:
- Neka, neka! Baš mi je drago da ste bili!
Uživa kao prasac što je bio u pravu.
Surađuj, samo surađuj. Osjećam se kao Frodo u Mordoru kad je morao navući oračke prnje i marširati s njihovom kolonom. Pa onda barem mogu biti peta kolona, kad su me već uhvatili!
Sa svakom progutanom pilulom prisjetim se, kao u nijemoj molitvi, zrake sunca koju sam progutao na početku mog zatočeništva.
Ne možete zaustaviti fotosintezu, gospodo!
Ovaj je vojnik imun na mrak. Ali vi to još, srećom, ne znate.
Post je objavljen 12.04.2007. u 02:23 sati.