Kada smo u nekom negativnom raspoloženju, unutar našeg softvera aktivan je neki program koji čini da se osjećamo loše. Neka od imena takvog programa su elemental, šema, entitet, negativna forma misli, poremećaj energije, aspekt tijela boli, negativno stanje svijesti i sl. Kako god ga zvali, svodi se na to da se neki dio nas osjeća loše iz nekog razloga i to onda utječe da se i mi kao cijeli sistem osjećamo loše u manjem ili većem intezitetu.
Postoje učenja koje govore da je moguće na određeni način komunicirati sa tim dijelom koji ima problem i barem ponekad postići rješenje koje je prihvatljivo i za sistem i za taj dio.
Jedan od načina komunikacije koji za mene najbolje funkcionira je pisanje...
Kada sam u negativnom stanju, najprije izbacim pišući iz sebe sve ono što mi padne na pamet - to potraje možda dvije,tri minute. Uglavnom to pišem na kompjuteru. Nakon toga mi se malo raščisti u glavi i mogu početi sa komunikacijom. Osnovno pravilo je da budem maksimalno otvoren i da što god mi dođe da napišem pa koliko god to možda grozno izgledalo napisano. Ovo je po meni ključni element - jer ako se ne možemo skroz prepustiti pisanju, tada neće funkcionirati dobro. Znači, u tom trenutku iznosim ono što mi iskreno dođe za pisati - i ovdje je ključno ono o čemu sam već pisao - iskrenost prema samom sebi. Već samim time što smo izbacili sve ono što nas muči na papir, intezitet problema može postati slabiji, a ponekad već skroz nestane. Ako nije nestao, mogu početi sa komunikacijom i direktnim postavljanjem pitanja tom dijelu koji ima problem:"Kako se iskreno osjećaš?" i tada bez razmišljanja zapisujem ono što mi dolazi. Često se dogodi da nakon toga znam i uzrok problema, ali i rješenje koje slijedi iz poznavanja uzroka. Ako mi nije očito rješenje, tada postavim pitanje "Ima li neki dio mene koji je spreman dati svoju perspektivu ovog problema" i opet ide automatsko pisanje. Ponekad na taj način dođem do drukčijeg pogleda na problem, a samim time i do rješenja koji je prihvatljiv svima, pa i onom djelu koji ima problem.
Primjer:
Osjećao sam otpor prema tome da počnem pisati blog. I postavio sam pitanje - "kako se iskreno osjećaš?" Osjećam se loše zato jer što će reći ljudi, što ako to nitko ne bude čitao, ljudi će vidjeti da si još veći čudak nego što su mislili, koliko će ti to uzeti vremena, nećeš stići raditi korisnije stvari, šta ako ovo, šta ako ono itd.
Nisam se osjećao ništa bolje nakon tog zapisa. Zatim sam postavio pitanje - "Ima li neki dio mene koji ima nešto reći vezano za ovo?" I dobio sam:
Ajmo tome pristupiti kao eksperimentu pri čemu je jedino bitno vidjeti kako će se taj eksperiment razvijati i gdje uopće nije bitno da li će taj blog trajati dan ili deset godina, da li će to ljudima biti smiješno ili pohvalno.
I to je super funkcioniralo. Nakon toga ja više nisam imao nikakav otpor prema pisanju bloga. I nemam ga ni dalje. S obzirom da moj sistem eksperiment doživljava na način da se ne može ne uspjeti, jer sigurno ćemo dobiti povratnu informaciju, a to i je smisao eksperimenta to je značilo da idem raditi nešto što je zanimljivo i u čemu ću sigurno uspjeti.
Pisanje mi također pomaže kada trebam razbistriti misli i odrediti što je bitno, a što nije u nekim mojim ciljevima i planiranim aktivnostima. Ili ako imam više nejasnoća oko donošenja neke odluke, tada sam kroz pisanje u stanju razlučiti bitno od nebitnog i time lakše i kvalitetnije odlučiti.
Napomena: pisanje mi pomogne često, ali ipak ne uvijek. Unatoč svemu to mi je ipak najvjerniji alat od svega što sam isprobao i proučavao u zadnjih 10 godina - a toga je bilo poprilično...
Sutra pišem ponovo o duhovnim vodičima, u nedjelju neće biti posta, a u ponedjeljak o metodi samopomoći br.2.
Post je objavljen 13.04.2007. u 08:09 sati.