evo ja sam se odazvala ovoj štafetici....od riječi osmisliti priču...prva mi je, a i zvuči zanimljivo raditi takvo što...no da najprije ispričam što mi je bilo sinoć....napisala ja skoro svu priču i stvarno se potrudila...do kraja mi je falilo par rečenica, kad me na mobitel nazvao "prijatelj" tako da nisam mogla nastaviti...lijepo se premjestim na fotelju i brbljam tako s njim nekih sat vremena kad ono mrak.....da, nestalo mi struje...ne, nisam strašljiva...našla sam se u mraku, ne vidim prst pred okom, a prva stvar koja mi je pala na pamet je moj post....sve je otišlo u nepovrat ...izludila sam...tako da večeras moram ponovno....ali izvukla sam pouku: UVIJEK SPREMI NAPISANO :-)
No da opišem današnji dan...probudila se pa ponovno zaspala...kad sam se napokon izvukla iz kreveta zovnem frendice iz rodnog mi kraja da protresem sve priče i događaje od vikenda....u međuvremenu me nazvalo bratić da idem s njim i curom na kavu i ručak...vani tako lijep dan pa nisam mogla odbiti...za vrijeme ručka zvao me "prijatelj" da će navratiti do mene prije no što krene u moj rodni kraj...naime on i moj drugi bratić koji su cijeli život živjeli u ZG dobili su posao u mom gradu...tako trbuhom za kruhom:-) došli tamo...najprije su stanovali u nekom stanu, a onda su se preselili u moju ulicu...tako sam i upoznala "prijatelja"....no o njemu ću kasnije...
kako je on bio kod mene skroz sam zaboravila na Kućanice,a njih ne volim propustiti...Hvala Bogu što sam pogledala Uvod u Anatomiju....tu seriju obožavam...jednostavno sam zaljubljena u onog sexy doktora Sheparda...uf...:-)
no neću sad o tome, jer cijeli sam svoj život zaljubljena i u Gorana Bregovića i Al Pacina pa mi samo ponekad svrate u snove:-)...
e tu želim stati...san...
dobila sam zadatak pa ovdje počinje moja priča: riječi koje se nalaze priči : san, knjiga, mobitel, ručnik, šminka....e da Vjeverice super izbor riječi...pa nek mašta uradi svoje...
**usnula sam čudan san...
neko drugo vrijeme, uvijek ista ja....čekam na peronu dugo očekivani vlak....
sjedim i čekam...gledam i razmišljam...gledam ljude kako žure, vuku svoje kovčege kao okove...nešto čega se ne mogu riješiti, nešto što moraju nositi...sjedim tako na klupici zelenoj, već vlakova prošlo je dosta...na podu, pokraj mojih nogu stoji i moj kovčeg mali.....razmišljam o ničemu posebno...sve je nekako skladno i harmonično...skoro pa da meditiram....
još je jedan vlak stigao, ali nije onaj na koji trebam poći....trebam još čekati...
razmišljam baš kako mi je lijepo i kako mi se zapravo nikuda ni ne ide, ali uporno čekam....
prenuo me povjetarac....od kuda se stvorio, kad minutu prije još je sunce sijalo...
prenuo me povjetarac i shvatih da već dugo čekam....gdje je moj vlak, da nisam pogriješila peron?
prošetala sam do oglasne ploče i vidjeh obavijest da će kasniti....
odjednom je povjetarac postao bura...tjerao je mrgudne oblake duž nebeskog svoda...osjetih miris kiše..
u blizini je bila kavana...pomislila sam kako bi mi sad dobro došla kava i cigareta.....
u kavani nepoznati ljudi, stranci istih lica...jednako oni meni kao i ja njima...
ne vidjeh praznog mjesta osim na šanku...pa što nisam u prošlom stoljeću, da ne bi mogla sjediti sama tamo...dapače uvijek mi je bio draži šank nego druga mjesta u kafićima...oko njega se uvijek nešto zbiva...ovaj put nisam bila željna zbivanja...htjela sam ubiti vrijeme....
već dugo pokušavam pročitati jednu knjigu...puno sam puta krećala pa prestala...sad napokon imam vremena...osjećala sam se nekako ugodno i isklljučila sam cijeli svijet oko sebe i udubila se u čitanje...
prekinula me glazba...davno poznat zvuk...urezan u pamćenje...đuboks je bio par metara iza mojih leđa i neki klinci su naručivali pjesme...
dovoljan je tren da nas vrati godine unatrag...dovoljan je zvuk...sjećam se večeri kad sam upoznala svog najboljeg prijatelja....u biti poznavala sam ga i prije, ali samo imenom i prezimenom, išao je samnom u razred i iz nekih razloga nije me baš obožavao...bio je neki rođendan i naravno okupila se razna rulja....nisam bila neke volje pa sam sjela u kut...on je sjedio na stolici do moje....počela je ta pjesma i oboje smo ju lagano pjevušili....nekako smo počeli razgovarati i tako iz teme u temu,od piva do piva nismo prestajali...bila je to noć kad mi je Bog poklonio prijatelja....noć kad se rodilo nešto neraskidivo...nešto što je bilo suđeno da se sretne....kakve smo samo doživljaje imali..znali smo se posvađati i ne pričati, ali onaj tren kad smo se pomirili kao da svađe nije ni bilo...nitko nije vjerovao da smo samo prijatelji, uvijek su sumnjali da je nešto više među nama...nikad se nije dalo objasniti da nije to što misle, a kako je postalo i naporno i prestali smo nekome opravdavati svoje prijateljstvo...znala sam da me on potajno voli, ali mu nisam mogla uzvratiti ljubav...da bar jesam, ali nije bilo moguće..bio mi je kao brat...bilo mi je teško kad bi ga povrijedila, ali nisam mogla prestati živjeti zbog toga što me voli...nisam morala biti njegova, ali onda nisam mogla biti ni ničija druga...
to me je ubijalo...život nas je razdvojio onog dana kad sam upisala faks i otišla iz svojeg grada...kako sam samo bila ljuta na njega jer nije želio poći samnom...rekao je da više nikada neće biti kao prije i da ću se promijeniti....a on ostaje jer nije njegov san da ode, a on će uvijek biti tu i znam gdje ću ga naći....bilo mi je teško samoj u velikom gradu...u biti nikad mu to nisam oprostila,ali život je nastavio ići pa sam morala i ja ....sve je to ostalo negdje iza mene, a novi problemi su zaokupirali moj život...pisala sam mu mnogo o mom životu, ali nikad nisam poslala pisma....ni sama ne znam zašto...
sve do tog trena...jedna pjesma, jedan život...
izvukla je osmijeh na moje lice...čežnju u srce...gdje li je i što radi...milijun pitanja..
iz prošlosti me vratih glas...Ne, ne ..ne može biti...kad sam ga ugledala srce kao da je htjelo iskočiti iz grudi...kao dijete izgubljeno kad ugleda majku preplavih me sreća i tuga u tren...od kud ti ovdje, ovo nije tvoj svijet...
nikad nam nije trebalo puno riječi, kao da smo jedno drugom čitali misli...što ima novo, a što je staro...tako smo sjedili i pričali, minute su tekle, a vrijeme kao da je stalo...u stranom svijetu sam srela prijatelja svog...
smijali se i plakali, sjetom ispunili sate...i na kraju smo došli na pitanje ljubavi...
zašto me nisi mogla voljeti kao što sam ja volio tebe...sanjao sam o tebi i nadao se da ćeš doći natrag..nada nikad nije umrla...nada da ćeš me jednog dana ipak zavoljeti....
prijatelju, oprosti što moje srce nije znalo drugačije...nisam ti mogla pružiti takvu ljubav iako ti moram priznati da mi je na neki način bilo drago moje mjesto u tvom srcu...drago da nijedna druga ne može bit ono što sam ja ...sebična sam, oprosti mi, ali toliko sam ti mogla dati....
tišina i dim...kiša je močila prozore....
vlak je stigao...moram poći...zagrli me još jednom...ja tebe kao brata, ti mene kako hoćeš...zagrli me da osjetim da bez obzira kojim vlakom, kojom tračnicom života pošla, da uvijek postoji peron na kom mogu sačekati svog najboljeg prijatelja....reći mu sve tugu i grijeh..isplakati dušu umornu od lutanja, srce ranjeno od povreda...reci da ćeš biti tu jer treba mi to sad...čekam vlak da me povede u život dalje, ali ne idem bez obećanja...
ne pratiš me, ostaješ...nisi me pratio ni onaj put kad sam odlazila, ostao si i ja sam te našla...
odlazim...u kupeu sjedim sama....kiša na prozoru...život ide dalje, ali jedno uvijek ostaje...
kad sam stigla kući stadoh pred ogledalo...oprala sam šminku sa svog lica i ručnikom prekrila lice...stajala sam tako još par minuta...opet pogled u ogledalo...čujem mobitel kako zvoni...život me opominje ....zaboravila sam kovčeg na peronu...:-)
eto nisam baš neki pisac, ali bar sam se potrudila....neću posebno imenovati ljude kojima bi prosljedila štafetu...oni koji posjećuju moj blog ako imaju volju neka ju napišu i naravno jave...riječi koje trebaju koristiti su : parfem, vanilija, vjenčanje, drvo, karamela,voda....
Post je objavljen 09.04.2007. u 22:33 sati.