Sjedio je na obali
Nikakav zvuk ne reče satima
Sunce je već spuštalo svoj krug u bezdan zemlje
A on je još uvijek bio tih.
Mislio sam da ga pitam,
po odgovor sam došao izdaleka
Putovao sam godinama da bih ga sreo
Previše puta htjedoh odustati, ali želja je bila jača.
Sad, u blizini tog stvora, sjedim i prebirem po sebi
po svojim mislima.
Ima li smisla saznati i jesam li vrijedan toga?
I da li je to uopće zbilja ili samo sanjam san?
Gledam ga i sav sam nekako preplašen
kao dijete kad otvara poklon o kojem mašta
On je svjestan da sam prisutan,
barem mislim da jest,
nadam se da jest!
“Tko sam ja?”
upitah napokon
Moj glas zvuči tako nestvarno
kao da netko drugi pita.
Tih je i nepomičan.
“Tko sam ja?”
pitao sam glasnije, nervozno
plašeći se svoga glasa
ljut zbog cijelog događaja
posramljen i buntovan.
Tih je. Površina vode miruje.
“Tko sam ja, reci više molim te?”
kroz suze zavapih i padoh ničice na tlo
Vidjeh mrava kako nosi list u svoju kuću
Moja drama ne remeti Svijet
Samo ja tulim i plačem i čeznem.
Dječak se okrenu prema meni.
Pomilovao me blago po glavi
mene, starca, putnika, znanstvenika,
dodirnula me ruka djeteta.
Prestao sam plakati
Htio sam ga pitati ponovo,
ali sam zaboravio što.
Prekrio me san.
A dječak je gledao u tamu, miran i tih.
Post je objavljen 09.04.2007. u 11:50 sati.