Izgubljena sam. U vremenu. U zeljama. Bas me sram kad vidim nekog predanog. Vec predugo se nemiri igraju skrivaca u meni. A nisu bas najvjestiji u skrivanju.
Jedino Njemu sam predana, ali ne u potpunosti, makar tako volim misliti. Nemiri, strepnje, nesigurnosti me izjedaju kao sto žar izjeda cigaretu kad je brzo pusi nervozna osoba. Volim onu narancastu iskru u mraku i onaj izgarajuci zvuk kad potegnem dim. Najezi me. Ima nesto senzualno u tome. Volim kad u polumraku gleda moj goli zglob dok drzim cigaretu, pa mu oci kliznu do mojih usana koje se skupe dok uvlače dim, i onda nakratko kliznu do očiju, pa se natrag spuste na usne koje otpuhuju dim, pa na kraju skliznu sasvim dolje, do kud spustim ruku u kojoj drzim cigaretu... I opet ispocetka.
Nemiri u meni su kao proljece. Svaki dan se bude i svaki dan su rascvaliji. Ljubicice i nemiri. Tako se osjecam. Kao ljubicice, nemiri i suze.
Post je objavljen 07.04.2007. u 17:48 sati.