Pregled posta

Smije se mrziti, ako je to u interesu ljubavi?

Slika je sa prosvjeda "Dosta je ratova" protiv američkog napada na Irak, u Zagrebu 15. veljače 2003.

Bloger Marginalna društvena kronika objavio je vrlo zanimljiv i poduži tekst pod naslovom U ovoj državi važno je znati mrziti. Počeo sam pisati komentar, pa sam onda shvatio da postaje preširok, iako samo nabacujem opaske (inače, pripremam jedan produbljeniji tekst na sličnu temu), pa evo nastavljam ovdje, dok mi se bude dalo.

Slobodan Praljak (s kojim sam, kao novinar, radio intervju 1989., dok je bio politički aktivan protiv komunizma u tadašnjem Hrvatskom demokratskom savezu, nacionalističkoj struji koja se borila protiv hegemonije koju je Franjo Tuđman uspostavio u HDZ-u), čovjek koji će u udžbenicima povijesti biti zapamćen kao rušitelj Starog mosta u Mostaru, rekao je jednom prilikom, 1993., u doba najžešćih sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni: "Problem je Hrvata da ne mrze dovoljno". Teza je bila da u ratu moramo mrziti neprijatelja.

Nevolja je: kad se mržnji jednom dozvoli da se razmaše, kada se pusti kao duh iz boce, ona pustoši oko sebe, i istovremeno izjeda samu sebe: zlo se izjeda samo; ali istovremeno rađa novo zlo, nastoji se održati nalazeći nove objekte mržnje. Dečki iz navijačkih skupina poput BBB-a i Torcide uvelike su bili na bojištima protiv Srba, i učili su ih da protivnike treba mrziti. Njihovi nasljednici kasnije mlatili su se međusobno na liniji Purgeri-Dalmoši, ili nekoj drugoj. Onda na metu dođu pankeri, ljevičari, pa homići, pa oni iz drugog kvarta…

Posebna su pojava u Hrvatskoj, ali i drugdje, ekstremno desničarski urlajući mrzitelji, koj bulazne o Vjeri i Domovini, a ništa o ljepoti tih pojmova ne znaju. Iz ljubavi prema Vjeri (i prema Bogu, koji naravno ljubi njih) i prema Domovini (koja, naravno, također ljubi njih, pa zato mogu po njoj haračiti), oni smatraju da imaju pravo na mržnju prema svima, koji njihovo specifično tumačenje tih pojmova ne dijele.

"Majka Božja me štiti od pedera!"

O svoj suludoj izopačenosti njihove pozicije svjedoči anegdota sa prvog Gay Pridea u Zagrebu, 2002. (spomenuo sam to usput u prvom tekstu o kamenolomima). Bio sam tada pozvan da dođem, dapače da budem i govornik (u ime tadašnje stranke Zelena ljevica, kojoj sam bio osnivač i član, iz koje su me pak kasnije izbacili i ja osnovao novu stranku o ova se raspala, ali to je druga priča, a na čelu stranke je bio jedan deklarirani homoseksualac, mladi doktor znanosti), i oklijevao sam da li da prihvatim. Kad sam vidio koliko se aktivne mržnje protiv tih ljudi okuplja (ne pukog gnušanja, osude, odbacivanja, nego bjesomučne želje za krvlju!) odlučio sam pojaviti se, jer pacifist mora, u skladu sa vrednotom aktivnog mira, koja je unesena i u naša Programska načela, stati na stranu progonjenih.

Slikica lijevo je sa Gay Pridea prošle godine u Taliinu: lezbijka je zbunila skinsa tako, što ga je poljubilja. Ja naravno ne bih išao tako daleko.

I tako, dolazim ja na Zrinjevac, i vidim veliki ograđeni prostor i gomilu policije, koja je dobro obavila svoj posao tom prilikom, i oko ograde bijesna gomila koja uzvikuje uvrede. I idem prema mjestu gdje je bio ulaz u ograđeni prostor, tamo stoji neki obritoglavac, golem, malo niži od mene ali 30 kila teži (hm, danas bi bilo 25… ), dvadeset i neka godina, okrenut prema kavezu u koji su se stidljivo uvlačili sudionici prosvjeda, i sipa psovke i uvrede, bez prekida da uzme dah, monotono: "Pička vam materina, gadovi, bolesnici, manijaci, perveznjaici, protiv Boga ste i Naroda", tako nešto. Ja stanem iza njega, sa zanimanjem pratim njegov performace, oko njega onako golemog prazan prostor, čekam da u gomili uvreda kaže "Nabijem sve pedere nakurac!"

Onda mu priđem, otraga, potapšem ga po lijevom ramenu i pitam: "Što tebe zapravo muči?" On se okrene i izbezumljeno zagleda u mene sitnim, mutnim okama, nekoliko trenutaka s posvemašnjim nesnalaženjem. Onda mu se oči rašire, zavikne "I si si od njih, jebem ti mater!" i onda napravi dva koraka prema natrag, zavuče ruku ispod vjetrovke, i izvuče - pazi sad: posvećenu sličicu Majke Božje iz Međugorja!!! I ispruži je u mesnatoj ručerdi prema meni, onako kao kad se križem braniš od vampira, i počne urlati: "Imam ja Majku Božju da me brani od takvih kao što si ti, pička vam materina svima, bando perveznjaka, kurvini sinovi, protivite se Isusu!" i dalje neumorno.

Ja slegnem ramenima i okrenem se, i uđem u rezervat, uz bijesno dobacivanje ponekog starčića i bakice, koji inače unezvjereno bježe od onakvih ćelavih individua sa IQ-om manjim od broja cipele.

Ajde još malo, onako više filozofski…

Ja sam iz nekih teorijskih razloga (koji su došli nedavno do razgovora i u mojem neslaganjem sa Žarkom Puhovskim oko teme Bedema ljubavi, i da li ih se može nazvati mirovnim pokretom - spomenuo sam tu temu na blogu u tekstu O pacifizmu, nenasilju i mirovnom pokretu koji preporučam da pročitate, ali ju nisam obradio kasnije, naime Puhovskog napadaju primitivni mrzitelji i zato ne želim da moje intelektualno neslaganje bute zloupotrebljeno u tom kontekstu - o tome sam se u jednoj raspravi u stranci razišao i sa Srđanom Dvornikom, predsjednikom vijeća naše stranke - riječi je o dilemama koje generira tzv. "etika vrednota": razne vrednote mogu doći u sukob - ako proklamiraš mir kao vrednotu, da li još uopće ima mjesta da kažeš da su npr. pravda ili sloboda ili čak život također vrednote, jer za njih se nekad treba boriti?). dugo oklijevao sebe zvati pacifistom, ali sam se konačno odlučio, prije nekoliko godina, tako se izražavati, pa tako to navodim i u opisu bloga. Dakle, kao pacifist smatram mir, odnosno šire izbjegavanje nasilja (pa onda nenasilje, to je pozitivan pojam) vrednotom, za koju se treba založiti; možemo razmatrati što sve konkretno iz činjenice da nenasilje kao vrednotu slijedi - nije nužno biti "pacifistički fundamentalist" pa recimo apsolutno negirati pravo na obranu, iako je teorijski nemoguće razviti jasne kriterije kada se u zaštiti jedne vrednote može odstupiti od druge.

To što se izražavam kao pacifist, moj je intelektualni izbor; zapravo, mojim nagonima, mojoj prirodi, to ne odgovara, i zato se moram susprezati i raditi na sebi.

Post je objavljen 07.04.2007. u 01:20 sati.