Povijesni pregled razvitka punk glazbe i subkulture
Prvi val - Bunt
Razdoblje od začetka punka pa sve do njegove prve diferencijacije kroz Oi! pokret se naziva prvim valom punka ili old school punkom. Temeljni instrumenti jednog punk benda su bubnjevi, gitara i bas gitara, a kompozicije su često vrlo kratke (obično oko 2 min. ili manje). Punk glazba je bila određeni odgovor na tadašnju rock muziku koja se je neprepoznatljivo udaljila od prvotnih ideja rock glazbe 1950-ih, a to su buntovništvo, jednostavnost i dostupnost mladima. Tadašnji rock 1970-ih činile su orkestralne skladbe, iznimna kompliciranost muzičkog izraza, bendovi su bili veliki i nedodirljivi, članovi benda zvijezde, a sami koncerti skupi i gigantski spektakli sa ogromnom organizacijom itd. Ono što se punk glazbom učinilo bilo je da se glazba vratila svojim korijenima iz 1950-ih godina. Bend je mogla osnovati bilo koja skupina tinejdžera, više za osnivanje benda nije bilo potrebno biti muzički genije. Sam bend je blizak njegovoj publici; često ga čine prijatelji iz kvarta, pripadnici istoga grada. Članovi benda su podjednako pripadnici subkulture bez posebnih povlastica i višeg statusa i prava u grupi. Koncerti su često bili organizirani u manjim i skučenim klubovima, publika bi se najčešće međusobno poznavala. Eksperimentalan i slobodan izraz te rušenje glazbenih i društvenih granica bio je bitan dio punk imidža. Individualnost je bila ključan pojam za izraz odjećom, te su joj se često pridavali bizarni i neuobičajeni elementi (npr. odjeća iz sex shopa, pseće ogrlice, lanci, ziherice itd.) Nose se ekstravagantne frizure (npr. vrlo poznata catwomen hairstyle), bondage hlače, poderana odjeća, sprejem obojana, majice sa parolama, odjeća obrađena varikinom itd. Ono što bi trebalo naglasiti jest upotreba nacističkih simbola koja se jako često spominje protiv punka, a i štetila mu je u smislu da je punk dobio oznaku kao nacistički. Nošenje svastike na odjeći i iscrtane na tijelu bilo je vrlo popularno u samom početku subkulture te se iznimno koristi kao sredstvo šokiranja. Svastika u punk subkulturi toga razdoblja nema nikakvo političko značenje. Još jedna stvar karakteristična za punk, tada izumljena, a danas čvrst dio scene je ples pod imenom pogo. Basist Sex Pistolsa, Sid Vicious, tvrdio je da je on izumio pogo negdje oko 1976. Prema njegovoj izjavi Sid u gužvi nije dobro vidio bend pa je počeo skakati gore-dolje da bolje vidi i na taj način izumio ples. Istina je vjerojatno drugačija, ples se rodio spontano, u međudjelovanju više ljudi na koncertima. Osim poga na koncertima je prisutan i stage diving, headbanging te moshing. Sam pokret ideološki se ne opredjeljuje ni lijevo ni desno, nego se približava anarhizmu ali ponajviše u smislu nezadovoljstva postojećim sistemom i glasnim prosvjedom protiv moralnih normi društva. Izokrenuo je i ismijao civilizacijske norme i vrijednosti, te djeluje apolitično, destruktivno i pesimistički.
U toku toga prvog vala punka on jednim svojim dijelom kreće u komercijalnom smjeru i postaje dio tadašnje pop kulture, dok veći dio subkulture i dalje djeluje kao underground. Tadašnja modna i glazbena industrija vidjela je u punku popriličan potencijal za zaradu te ga je kao takvog naposlijetku i iskoristila. No kako je sam punk u svojoj srži i od početka anti-popularan, anti-komercijalan, anti-društveno ustaljen…ukratko glavna riječ u punku je protiv, protiv svega već serviranog i postojećeg, u samoj toj subkulturi dolazi do očite diskrepancije između njenih pop i underground strana (a koje su u osnovi stila: izgledom, zvukom muzike; bile iste jer su u pop kulturu preslikane iz već postojećih uličnih obrazaca) a i sve većeg broja novih „pop-punkera“ koji ulaze u subkulturu s njene komercijalne strane i slijedeći njena pravila. Najvjerojatnije se u toj diskrepanciji subkulture rodila tako duboka i uvijek prisutna ideja „pravih punkera i pozera“. U dosadašnju „anti-society“ snagu punk subkulturne mladeži infiltrirali su se „uljezi“ pridošli sa komercijalizacijom, a koji su očito unosili i vlastite ideje i vrijednosne pojmove. Kao rezultat toga javljaju se dvije stvari: prva je bila obeshrabrenje subkulturnih pripadnika punka, razočaranje od sveopće ideje, pa i odustajanje od nje i same subkulture. Druga stvar koja se javila bila je revolt kod određenih pripadnika, kao što smo naveli prvotno razočaranih, no nakon toga ljutitih i željnih promjena. Makar se revolt javio dosta nakon što popularna industrija odbacuje punk kao zastario i démodé, punkeri su i dalje osjećali da je sama supkultura „uprljana“ i obezvrijeđena, a u njoj su i dalje vidjeli strane pripadnike pop kulture "zamaskirane i infiltrirane u njihove redove".
Drugi val - Diferencijacija
U želji za promjenama prvo se rađa Oi! pokret koji je spoj skinhead i punk supkulture. On objedinjuje filozofiju radničke klase i stvarno nasilništvo (za razliku od prvovalskog koje je bilo više kao sredstvo šoka) sa punkerskom kritikom društva, eksponiranošću i žestinom. Isprva se je sam stil nazivao street punkom, no početkom 80ih ga Garry Bushell označava kao Oi! pokret što je najvjerojatnije proizašlo zbog pjesme Cockney Rejectsa „Oi! Oi! Oi!“. Sama riječ „Oi!“ je inačica pozdrava u londonskom cocney slengu, te ima isto značenje poput pozdrava „hey“. Originalni Oi! bendovi uključivali su Cock Sparrer, Cockney Rejects, Angelic Upstarts, i Sham 69, iako su neki od njih djelovali i prije nego što je pokret imenovan kao stil muzike. Bendovi koji su nastavili glazbeni put koji su prethodni zacrtali su The Business, The Last Resort, The 4-Skins, Combat 84, Condamned 84, Infa-Riot, The Blood, The Oppressed i Anti-Heroes. U sam izgled i odijevanje se unose karakteristike skinhead stila: martensice (koje prije nisu bile obavezno obilježje stila), vojnički stil, spitke, brijanje glava do kože, kožne jakne sa nitnama, t-shirt majice s bendovima i drugo. Pripadnici Oi! pokreta su podjednako i skinheadsi i punkeri tako da i izgled pripadnika može varirati u dva smjera: kao skinhead izgled i kao oštriji punk izgled sa naglašenim martensicama, visoko podignutim nogavicama, tregerima, divljim i ogromnim irokezama sa strane skroz obrijanom glavom...
Pokret zagovara jedinstvo punkera, skinheadsa i radničke mladeži te je druženje i osjećaj pripadnosti među potonjima najprirodnija stvar u ovoj subkulturi.
Ovaj pokret je podosta percipiran na krivi način, najčešće kao nacistički pokret skinheadsa te nasilan, destruktivan oblik punka. Za sliku o nasilnom i nacističkom pokretu prvenstveno je zaslužan bend Screwdriver koji do sredine 1980-ih djeluje kao klasičan Oi! bend da bi se nakon toga opredijelio kao iznimno nacističko aktivistički, te pokrenuo čitavu nacističku skinhead podkulturu unutar Oi! pokreta. Osim toga mnoge nacističke organizacije vršile su svoju propagandu i tražile članove među pripadnicima Oi! subkulture. Pojava nazi skinheadsa nimalo nije odgovarala, a niti pogodovala pripadnicima originalnog Oi! pokreta, pogotovo zato što su mnogi od njih bili apolitični ili ljevičarski i liberalno opredijeljeni, a bili su i razapeti u javnosti koja ih je prikazivala kao naciste i nasilnike. Iako su nacistički bendovi te pripadnici nazi-punka bili u izrazitoj manjini, imali su iznimno štetan utjecaj na sliku cjelokupnog Oi! pokreta. Zato od strane pripadnika Oi! scene, ponajviše skinheadsa, dolazi do prosvjeda protiv nacističkih ideja i nazi-skinheadsa, kako kroz pjesme bendova, tako i osnivanjem raznih antifašističkih pokreta. Javljaju se SHARP, RASH i drugi skinheadsi te se opredjeljuju izrazito protiv nazi pokreta u Oi!-u. Često se koriste i nasiljem protiv suprotne skupine, nazivajući se „skinhunterima“ ("skinhunters" - "lovci na skinheade". Skupina punkera i/ili skinsa koji „krstare“ ulicama s namjerom da se nasiljem obračunaju sa pripadnicima nazi-skinhead subkulture i općenito nacistički orijentiranim pojedincima). Problem nacizma je ponajviše pogodio same skinheadse zbog njihove slike u javnosti (koja je, nažalost, i dalje pretežito nacistička) te razdora unutar njihove subkulture. Oi! punkeri i dan danas nose sliku nacista i nasilnika, a čitava supkultura, koja se je gotovo cijelim svojim dijelom nakon tog razdoblja postavila protiv nazi-skinheadsa, danas djeluje kao da je u sukobu sa svim skinheadsima (i ponovo, problem je u tome što javnost skinheadse poznaje samo kao naciste, gotovo ni ne znajući za ostale skupine).
Makar se je Oi! pokret u početku nazivao street punkom pa je preimenovan, street punk stil ipak naknadno niče iz Oi!-a kao njegova punk inačica. Iako u početku street punk ima sva obilježja Oi! punka, te se razvijaju kao isti pokret, street se ipak kasnije sve više definira kao izraziti punk stil bez mješavine skinheads elemenata. Muzika postaje žešća i znatno brža od Oi! muzike. Teme su najčešće društvene, odbacivanje autoriteta i alkohol. On prvenstveno označava ljude, pretežito mlade, pripadnike radničke klase i gradske stanovnike. Oni odbacuju civilizacijske norme; potrebu za poslom, stanom, brakom itd. te postaju, kako sami sebe nazivaju, propalicama (tu riječ punk upotrebljavaju s namjernim derogativnim značenjem), čime se i ponose. U skladu s tim svoj život provode pretežito na ulici , u skvotovima, spavaju po tuđim stanovima ili kako se već snađu. Ponekad žicaju novac na ulici, puno piju i alkohol slave kroz pjesme. Izgled je agresivan, a uobičajena odjeća je slična kao i u Oi! pokretu, te se sastoji od obojenih kožnjaka sa šiljcima, velikih irokeza ili kose dignute u šiljke, puno bedževa, prišivaka, majice s natpisima bendova, lanci, uske traperice, bondage hlače,pirsinzi itd.
Drugi odgovor na komercijalizaciju punka uz Oi! i kao odgovor i na Oi! bio je hardcore. On nastaje početkom 80ih u Americi, pretežito u i oko gradova Los Angelesa, Washingtona, New Yorka itd. Navodi se da se radi o punk rock glazbi prihvaćenoj od strane srednje klase u Americi, mladeži iz predgrađa, koja je njome izrazila kritiku društva uobičajeno sa lijevog političkog gledišta. Do negdje 1983. godine, termin hardcore se koristio rjeđe, i nije označavao ime definiranog muzičkog žanra. Bio je više riječ iz slenga hardcore mladeži te je imao približno značenje kao „muzika ljudi poput nas“. Punkeri koji su se smatrali hardcore punkerima gledali su na sebe kao oporbene punku prvog vala koji su smatrali komercijalnim i Oi!-u koji su smatrali besmislenim i nasilnim. Punk je za njih imao aktivistički smisao i borbu za političke ciljeve koje žele ostvariti. Utjecanje na društvo i propagandu ljevičarskih te liberalnih ideala. Hardcore bendovi su izrazito anti-komercijalni i usmjereni na underground djelovanje. Predvodnici originalnog hardcore pokreta bili su bendovi: Minor Threat, Bad Brains, Black Flag i drugi.
Inspiriran hardcore-om kasnije se u određenom smjeru razvija anarho punk. Anarho punk prvenstveno propagira anarhizam kao ideju i često ne mora biti određen glazbom već ga jedino označava propaganda i ideologija anarhizma koja može ići u dva smjera. Prvi je anarhizam kao ozbiljna pacifistička ideja uz koju najčešće ide i propaganda za ljudska i životinjska prava, antiglobalistički pokret, feminizam itd. Druga sagledava anarhizam kao besmisao, kaos, uništenje, slobodu, brutalnu borbu za život usred nepostojanja pravila itd. Anarhizam ne smatra kao izvedivu političku ideju koja će donijeti dobrobit i miroljubiv svijet ljudima, dapače priznaje ga kao sustav u kojem samo najjači opstaje, kaotičan i nemilosrdan. Česte riječi u pjesmama su chaos, destruction, disorder. Temeljni predstavnik anarho punka je bend Crass.
Punkersko druženje.Ideje vrlo bliske anarho-aktivističkom punku ima i crust punk. Crust je ekstremni izdanak hardcore punka, te najmanje prepoznatljiv stil punk subkulture. Blisko je vezan uz subkulture anarho punka, grindcorea i thrashcorea. Pjesme su često negativno i pesimistički obojene, tiču se politike i trenutnih događaja, te ljudskih emocija. Najčešće teme su nuklearni rat i uništenje, ekologija, rasna jednakost, skvotiranje, anti-konformizam, seksizam, prava životinja, veganizam/vegetarijanstvo, religijska kontrola, anarhizam itd. Bend koji je ključni predstavnik crust punka je Amebix.
Eto, to vam je punk!!!
Post je objavljen 06.04.2007. u 22:09 sati.