Kada se jutro osmjehuje i bilježi otiske srca
kao stope u pijesku koje bi htjeli sačuvati,
Luna će donijeti blagost plime što za sobom ostavlja čistu,
kao put ženskog tijela somotnu tišinu pijeska
što se predaje noći.
Iskre zvijezda, i nisu drugo do pismo dana
što ga on zakopčava u prsluk a onda otkopča,
malo nakon što utonemo u san.
Ako smo bili tihi i pažljivi i nismo ničim
narušili kretanje u odnosu na put koji prelazimo zajedno,
iz dana u noć, nošeni kroz val od trenutaka.
Ondje ona čeka. Na vrhu što s vrha ovog prepunog trenutka
razvodnjuje savršeno, da bi opet ostalo otvoreno
za ono vječito traženje za savršenim, za nedostajućim,
da bi bilo opet cijelo.
Da bi bilo opet otvoreno unutar sebe onako kao što smo i mi.
Neizmjerno, nerazaznjivo, nezamislivo do svojih rubova
a opet uz sami rub, s vrha kada se sliva,
ono bezimeno nazivat ćemo imenima svojih radosti i strasti.
Nazivat ćemo po svemu čega se samo svjetlost
može dotaknuti.
Luna. Ta mliječna snoljubiva privlačnost svega nestajućeg.
Nitko nas bolje ne poznaje nego ona.
Nitko bolje ne razabire koliko je čovjek biće budućeg
što se neprestalno odranja s mjesta na kojem stoji.
I iz svega što se sa nas nezadrživo raspada kao sjaj sa lica ljubavnika*
ona će zgrnuti ono najljepše i razasuti u sjajnim pregrštima,
po zemlji i po moru.
v.
Post je objavljen 06.04.2007. u 14:36 sati.