"NIJE TI DOSTA KURVO TURKINJO"
Lezala sam nemocna,pretucena,silovana,izmucena,ponizena,obescascena.Sva sam bila oblivena krvlju i slinama srpskih zlikovaca.Trazila sam zadnje atome snage da savladam fizicku,a posebno dusevnu bol,
jer su me cetnici izvrijedjali,da mi je sve od bola htjelo da iskoci.Cijepala mi se utroba,a sva dusa mi je gorjela od bola koji sam tada osjecala.Ni jednog uzdaha nisu culi od mene.Onda su povikali:"NIJE TI DOSTA KURVO TURKINJO,BALINKURO!SADA CEMO TE ZADOVOLJITI..."Pa su onda ponovo nasrnuli na mene.Mijenjali su se na meni,a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju.Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni,jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kada sam se osvijestila,pored mene je u autobusu bila moja majka.Lezale smo jedna uz drugu i nismo mogle da pomjerimo ni noge ni ruke.Posmatrali su nas pjevajuci cetnicke pjesme.Zapamtila sam jednu:
"Nad Srbijom,nad Srbijom
care Lazo leti,
Kosovo ce,Kosovo ce
Srbin da osveti..."
"HVALA VAM SRBI,MI SMO SADA SRPKINJE"
Kad smo se malko oporavile,onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plasticnog kanistera koga su uzeli od sofera autobusa.Poslusale smo naredbu i vratile se na svoja sjedista do moje nane i sestre.A onda su cetnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku,pa u usta,pa u oci i da im govorimo:"HVALA VAM SRBI,MI SMO SADA SRPKINJE".Nismo se smjele opirati,u nadi da cemo tako biti makar malo postedjene.Ucinile smo sto su zlikovci Srbi od nas trazili,sa gadjenjem koje se ne moze opisati.Bili su prljavi,umasceni,ulojeni.Smrdjeli su na znoj i rakiju.Gusili su nas svojim smrdljivom zadahom,vukli nas na sebe,stipali nas za straznjice i dojke,grizli nas...
To je trajalo dugo,tako da se moja majka pocela gubiti,dok nije posrnula i pala na pod autobusa.
Krisom sam gledala svoju devetogodisnju bolesnu sestru i nanu,koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zlocina nad nama,samo zato sto smo Bosnjakinje.Nismo ni rijeci uputile jedna drugoj,trecoj,
nismo smjele.Za to vrijeme Srbocetnici su ojkali i divljacki pjevali svoje cetnicke pjesme.
Nakon sto su nas silovali,obescastili,ponizili,vracali su jednu po jednu zenu iz sume kraj ceste.Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja.Cetnici su medjusobno pricali i hvalili se svojim zvjerstvima i zlocinima nad neduznim Bosnjakinjama...
Iz te sume nisu se vratile dvije zene.Sto je bilo sa njima,ne znam,ali se plasim da im se dogodilo ono najgore,sto se inace od pocetka agresije desavalo nama Bosnjacima,da su ih izmucili,silovali a potom ubili.
A onda su se umirili,grupisali i nesto se dogovarali nekoliko minuta,da bi dvojica od njih posla od jedne do druge zene,prisiljavajuci ih da piju alkohol.Zene su se protivile,branile,jer nisu navikle na alkohol.Medju Bosnjakinjama,jako,jako je malo zena koje piju alkohol...Nisu nam dali nista da jedemo,a ono sto smo bile ponijele sa sobom,otimali su nam i jeli.
"HOCEMO DA VAM SE SVE DESI,I SEKS I BOL I PONIZENJE"
Sutradan,nakon mucne noci,nakon patnje kakvu ni jedna Bosnjakinja iz autobusa do tada nije dozivjela,autobus je krenuo.Nakon nekoliko kilometara u autobus su usla jos dvojica rezervista srpske JNA.Nakon krace voznje,autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i sume.Opet su izveli sve zene,pa i starice,medju njima moju nanu i moju devetogodisnju sestru.Sve su nas odveli u sumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali.Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slucaju bile pretucene i opet silovane,pa i ubijene.Nas nekoliko mladjih zena i djevojaka,molile smo da u autobus vrate starice i djecu
da nas ona ne gledaju.Na to su se cetnici divljacki smijali,govoreci nam:"HOCEMO DA VAM SE SVE DESI,I
SEKS I BOL I PONIZENJE".To su dakle htjeli,kako nama koje su silovali i na kojima su se redali,tako i nasim najblizima,staricama i djeci,koji su morali gledati nasu patnju i s nama zajedno patiti.
Bila sam potpuno slomljena i fizicki i dusevno.Molila sam Boga da cetnici budu sto grublji,da mi nanesu sto vecu bol,da me,iako sam se u pocetku borila da prezivim,zakolju,udave,ustrijele,samo da me vise nema,da nestanem,da kosmar u meni zauvijek nestane.
Tek nakon cetiri dana autobus je stigao u Brezovo Polje,koje je od Brckog udaljeno samo 27 kilometara.
Tu smo se oporavljale nekoliko dana,nakon cega su nas Srbocetnici predali vojnicima UN-a,koji su nas prebacili u Hrvatsku,gdje smo se zadrzale nekoliko dana.Nakon toga smo odvedene daleko,daleko od svoje Bosne,ponijevsi u sebi bol i tugu,ocaj i beznadje,koje se nikakvim rijecima ne mogu opisati i izraziti.
Sada zivimo u Svedskoj,zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude...Nekoliko mjeseci,nakon svih onih strahota,moja nana i sestra nisu progovorile vise od nekoliko rijeci.Bile su gotovo zanijemile.Nana mi je umrla ovdje u Svedskoj.Sada zivim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicima iz Bosne,medju kojima je jako mnogo onih koji su prosli najsvirepije torture,
zatocenicke logore,koje su u Bosni osnovali i vodili Srbocetnici pod komandom bivse JNA i Slobodana Milosevica.
Da li cu se ikada moci vratiti u svoju Bosnu,u svoje lijepo Brcko,da li cu opet biti vesela kao sto sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti u mome Brckom?Ne znam.Uzdam se u Boga i pravdu...
Post je objavljen 04.04.2007. u 14:02 sati.