U mom životu postoji čarobni kod. “Ajmo bacit žutu loptu!”.
Iako lopta odavno nije žuta nego bezvezna šarena, ta gramatički neispravna rečenica u prevodu znači - "Hajdemo u Volosko igrati vaterpolo, odnosno upražnjavati bilo koju sportsku radnju blisku vaterpolu - Viktoriju, pucat penale, igrat Živo-mrtvo ili se bezvezno napucavat po plivalištu".
Vaterpolo je za mene uvijek bio najprirodniji sport, vezan za bezbrižne ljetne dane na bazenu splitskog Jadrana, mojoj dječjoj ljetnoj oazi, ili kasnije, u mom i dan danas matičnom mjestu za kupanje - Voloskom.
Vaterpolisti su uvijek bili najveće face, onako ogromni, spaljeni od sunca, nedodirljivi....svi mi mulci potajno smo se nadali da ćemo i mi biti takvi kad narastemo.
Znam da tako djeluju i na žene, jer i Ona, kad gledamo utakmice, jedva čeka time-out da izađu iz vode i izlože tjelesa pogledima...
Zlato ovih naših tuljana doživljavam kao svoje, više nego u bilo kojeg drugog sportskog uspjeha.
Znam gdje se to zlato rodilo; u zemlji s pet,šest poštenih bazena majstori se rađaju u malim šporkim portima, među ciplima govnarima, sa dva stara drvena poluraspadajuća gola koje drže dvadesetlitarski plastični bidoni.
Zato me ovih dana nije uhvatila nikakva euforija, osjećao sam se kao da su neki stari prijatelji napravili nešto potpuno normalno, i bilo mi je toplo oko srca - još uvijek je.
Uspjeh je to po mjeri našeg šarmantnog banditskog mentaliteta, uspjeh tih ogromnih ljudi koji udaraju tako da se ne vidi, mogu puno pojest, popit i zagalamit. I potuć se ako treba.
I pritom ne zarađuju toliko besramno da bi postali bahati i antipatični.
Jedva čekam ljeto.
Onaj trenutak oko četiri popodne, kad posao već lagano dopizdi i samo čekaš da neko nazove i izgovori magičnu rečenicu.
“Ajmo bacit žutu loptu!”.
Post je objavljen 04.04.2007. u 09:46 sati.