Putovao sam kroz suncem obasjanim gradom danas,
mali i nesiguran, proputovao sam kroz cijelu pustos grada,
tihim zeljeznickim mostom koji pod svojim trulim daskama
podupire male bicikliste i uplasenih lica pjesake,
kroz groblje ugodno i umirujuce ako zanemarimo
gomile otpada uz njegovu kamenu surovost,
preko zelenog brda do grada gdje crvene masine
u ime cistoce ruse stoljetno drvece,
gazeci malene tratince novo procvjetane...
jos jedna stara
nemam volje za nicim novim
moje trulo srce...
zaledjeno i smrvljeno...
moje pjescane suze...
iskoristene i suhe...
uskracenost osjecaja...
bljesak prekrasnoga...
osljepljujuci bljesak...
krvolocni vjetar...
mrtvih dogadaja...
ugasenih svjeca...
moje duse...
ne ponovo...
oh ne opet...
na mostu slomljenih snova u mom slucaju i noge, sreo sam prijatelja starog iz srednje, nisam ga vidio gotovo godinu dana, moram primjetit kako vrijeme mjenja ljude fizicki i psihicki, nakon tog kratkog razgovora, nastavio sam neuspijesu potragu za svojim smislom, zajedno sa slusalicama zabijenim duboko u gnoj svojih klempavih usiju. na ovaj proljetni dan, u kojem je sisacko nebo naizgled slobodno od ispusnih para osjecam se opusteno, ni malo cangrizavo ni cinicno, drugacije, no dan je jos u pocetku i mnogo stvari koje me baciti dublje ima, no na trenutak sam visoko, iznad tih nadom olicenih oblaka, iznad krvi olicenog sunca, duboko u utrobi nistavila, hladno mi je, no to mi nije vazno jer sam na kraju krajeva ja - ja....
"My soul is painted like the wings of butterflies
Fairytales of yesterday will grow but never die"