Nostalgija
Prokletnica...
Riječ koja sklapa
Sva savršenstva svijeta.
Kada mi ispire oči,
A suze odnose
Njene dijelove...
Bol teška među rebrima...
Udara.
Udara...
Grebe... Guši me.
Kada oči zatvorim,
A suze poput valova
Zapljuskuju toplim
Sjećanjima prošlosti,
Vidim te.
Čujem te.
Ali ne osjetim te.
Nema te.
Zbog nje, nemam te.
Ljubomora.
Bolna.
Tupa jednako kao i
Okrutna. Proždrljiva.
Bahata.
Nadasve – nepotrebna.
Ali tu je.
Ona je tu.
Da me podsjeti na
Stvari, bića,
Koje ne mogu imati.
Jer nisam neko nadnaravno
Biće, nadprirodno, nadmoćno,
Koje ima sve što poželi.
Ja sam djevojka
Razmaženog srca
I uma.
Ljubomora me boli,
Ali koga briga?
Tu je da me spriječava
I budi iz sna.
Nostalgija je uvijek tu,
Jednako draga,
Jednako stvarna,
I vodi me kroz
Tanke korake prošlosti.
Otisci koraka tek
Su tanko utisnuti
Na trenutke prošlosti,
Koji su počeli sanjati.
Vjetar ih teško odmiče.
Nikad niti neće.
Ne dopuštam mu.
Takvi su otisci i na
Mome srcu.
Jesu!
Nostalgija je tu
Da me podsjeti
Na korake koje
Je odmela prašina
Kazaljki na satu,
Da oživi otiske
Sa srca moga,
Iako oni nikada neće
Dublji postati.
Jer nitko dublje nije
Koračio u njega.
I nikad neće.
Post je objavljen 03.04.2007. u 11:06 sati.