Sad, kako je Nadležni dok ipak nadležni, što će reć službeni, nije baš moglo proći da me pilsevima snabdjeva ispod stola. Za prvu ruku ide, ali nikako dugoročno. A on me naumio dugoročno drogirati.
Napiše on tako nekakav zahtjev hazezeou, odnesem ga ja svom normalnom doktoru koji sve lijepo potkrijepi svojim žvrljotinama i žigovima, pa sve lijepo u omotnicu i pošalje velevažnoj instanci.
Prođe neko vrijeme, tjedan dva, kad s instance pismeno zatraže da dođem osobno.
Pa se ja skupim nekako i odem tamo sa već lijepom nakupinom papirologije svoje povijesti bolesti. Ogromna stara zgrada, sve kao po peesu, kafkijanski štimung i to... Lunjam katovima i hodnicima. Pronađem sobu broj taj i taj. Predam papirine.
Pričekajte malo vani. Ja pričekam.
„A na ulici sa svake strane, filijale uredi...“
Još malo pričekajte, veli babac, jedan od mnogih s fasciklima pod rukom, onako ovlaš u prolazu. Mene već lagano znoj izjeda, snagom volje sprečavam da mi se ruke stišću u šake. Inače volim čekati. Nikad se ne bunim protiv čekanja.
„Iz njih plaze birokrate, jao ljudi, pa ja se bojim!“
Prisjetim se zgode iz mladosti kad su me sa zavoda poslali na razgovor za posao u neku banku. Nije to bila poslovnica, već neka upravna zgrada u kojoj sam prvi put doživio epifaniju glede količine i rasprostranjenosti birokracije. Kazati da „plaze“ može biti uvredljivo, ljudi ko ljudi, rade i preživljavaju, svak' kako umije, ali tada mi se prosvjetlilo koliko je to točan izraz. Tada sam odlučio biti slobodan umjetnik iako s umjetnošću nisam imao nikakve veze.
„I sada znam što je strah, što je strah, strah, strah!“
Kad me pozovu pred komisiju ja se već ozbiljno tresem i uopće mi nije svejedno. Samo želim van. Na žalost, nisam sasvim svoj, pa sam spor. Inače bih već odavno zdimio.
Unutra me malo ispitaju, ja šturo odgovorim, i oni me pošalju van. Za minutu evo trećeg bapca da me svečano izvjesti kako mi je odobren novi lijek.
- Sad još samo otiđite gore na kat taj i taj u sobu tu i tu da vam lupe štambilj, - ljubazno me uputi i tutne mi papire u ruke.
Gledam je unezvijereno.
Ona ljubazno ponovi.
Gledam je unezvjereno.
Ona migne obrvama kao da je nešto shvatila, uzme mi papire iz ruku i na margini zapiše kat i sobu:
- Samo im recite da vam udare štambilj.
U omaglici odlutam na kat i u sobu. Vrata su otvorena. Unutra pet žena za pet stolova s hrpama papira. Mene već debelo zahvatila paranoidna sumnjičavost glede čitavog ovog poduhvata s lijekom i sa odobrenjem, na rubu sam da se okrenem i pobjegnem doma. Da je bar moja Draga išla sa mnom, kud sam se junačio da ću sam!
„...noge mi klecaju, muka mi je i znojim se, povraćam“
Upnem sve snage i tiho kažem s dovratka:
- Trebam žig.
Sve oči se okrenu prema meni. Zažmirim, kao da čekam metak. Pogledam. Jedna od njih samo kimne i pruži ruku. Nekoliko nesigurnih koraka do nje. Uzme papir. Uzme žig.
Žbam!
Zaštambilja.
Post je objavljen 02.04.2007. u 00:06 sati.