Evo inspirirana nekim novim stvarima, nekim novim sranjima, ubiti novim-starim sranjima, prisjećam se svog života u zadnje 3 godine, ili u zadnjih 10 godina..
I pitam se zašto mi se iz godine u godinu događaju i ponavljaju iste stvari samo s novim ljudima, i samo mi se potvrđuje ono moje da šta više ljudi poznajem to više mislim da mi je pas najbolji prijatelj i da bi mi bilo bolje da živim sa hrčkom u kavezu u njegovoj kučici ,bio bi tako mal prostor, možda bi i smrdilo, ali ne toliko koliko ovaj svijet i ovi ljudi u njemu smrde, i osjećala bi se tako slobodna, mogla bi što poželin nitko nebi smetao, to bi bio moj svijet, je da bi bila u kavezu, ali i to bolje, bolje nego ovo, imaš svu slobodu svijeta, možeš gdje hočeš , s kim hočeš, a opet nemožeš, jer ne živiš sa hrčcima nego sa jebenim ljudima..i sjećam se koliko puta sam tako razmišljala i svaki put iznova..i mislim navikla sam se, nemože mi više nitko ništa, ali varam samu sebe, svaki put me iznova to nešto dirne i jebe me, jebe me i gotovo…svaki put dopuštam ili bolje rećeno ne dopuštam ja nego jednostavno sami dođu , dođu kao lešinari, skupe sve ostatke ostataka i njima se okoriste, najedu, jedu sve, nebitno jeli trulo ili živo, otrovno ili vrijedno, ljudsko ili životnjsko, svejedno im je! Najedu sebe drugima, kako je to samo jednostavno..pitam se zašto to ja nikada ne radim? Možda jer neznam? Ali pokušavala sam naućit, ali nije to za mene, ja nemogu to..
Ja imam samo sebe, ja imam samo svoje tijelo, svoje misli, svoj razum i svoju volju, svoje rijeći, ne želim tuđe, to nije moje, to se mene ne tiće, volim sebe , svoj svijet, i želim da samo ostane moj i ućinit ću sve za njega…joj da bar mogu bit nešto , bilo što, samo da nije čovjek, samo da ne moran razmišljati, jer ne želim razmišljati, želim živjeti po instinktu, osjećat šta je dobro, a ne razmišljat šta je dobro, ne smišljat nešto dobro, ne izmišljat nešto dobro, ili vjerovat nešto dobro, naivno sve shvaćat…ma da mi je samo biti i mrav, ma može i jebeni smrdljivi tvor, i on manje smrdi od duša i mozgova ovihi iskvarenih ljudova! Želim voliti neke stvari, uživati u nekim stvarima, a ne se opterećivat ili poslije imati neke probleme.
I tako ponekad poželim biti šibica pa da sagorim i nitko me se ne sjeća…
Ponekad zaželim biti mali cvijet za kojeg nitko ne mari, cvijet koji strepi da ga netko ne zgazi ili da ga požar ne zahvati. Voljela bi biti nešto šta nije čovjek, jer ljudi su zli, makar se takvi ne činili.
Ponekad poželim biti putnik kroz vrijeme, kojemu se neka tamna strana čini nekako strana, nepoznata, ali ipak se na kraju odlući za nju jer iako se u poćetku ili na prvi pogled ne činila boljom od svijetle, svijetla je ipak samo fikcija, vizualna varka. Svijetla strana ipak nema svijetal kraj, tamna strana je ona tajanstvena u kojoj mora bit ono nešto i to ono nešto će mi reći kada nastaviti iako neznaš kako!
I tako razapeta izneđu svog ponosa, svoje ljubavi prema sebi, sa strahom ponekad neznam dalje, dali odustati ili boriti se..ali ako se borim nekako se poćinjem poistovječivati sa ljudima, ćinim stvari koje i oni, govorim , ne to ne želim…..ne želim se braniti riječima, jer i oni govore..ja ću nešto drugo, ja ću nešto napraviti, ja ću poput životinje slušat svoj instinkt, samo nestat od tamo gdje mi nije dobro, samo ću prijeć preko svega, ali opet životinje nikad ne zaboravljaju neko zlo, ali evo ja ću biti riba, ona ionako zaboravlja nakon 3 sekunde, e to želim biti, bila bih uvijek sretna, ali opet zaboravila bi i neke ljepe trenutke, ne to ne želim..želim se sječati nekih noći, nekih besanih noći, nekih čudnih noći, totalno drukčijih noći, posebnih noći, koje s nikim ponovit neću…
Pitam se kad će se neke stvari promjeniti, neki ljudi promjeniti, ali samo je jedan kutak svemira kojeg možemo sigurno promjeniti , a to smo mi sami! I promjenila sam se , donjela neke odluke , postavila si životni moto: Treba mi:
*snage da prihvatim stvari koje nemogu promjeniti
*hrabrosti da mijenjam stvari koje mogu mijenjati
*i razum da jedno od drugog dobro razlikujem
…i držim ga se, ali sve mi se ćini da se više ništa ne da promjeniti, jer rijeći nemam, a moja dijela ne vrijede, ne primjećuju se, ne čuju se kao te sve zle rijeći, ne vide se kao sve ze zle rečenice i neznaće kao sve te zle stvari….
Ali nema te prepreke koju ja neću proći, proći ću svaku, možda ne baš uzdignute glave, ali proči ću nekako, kao i sve do sad!
….ali sve će ove stvari još jednom doći, kao što su bile i kako su prošle, i ti i oni dani i te zvijezde strasne , dobro došle..
….jednom tamo poslije tisuća, tisuća i tisuća ljeta opet ćemo naći ista svježa čula , ista srca mlada, i taj nježni osmjeh, blagi i domaći i taj prodorni , ali iskreni pogled….
Ali svejedno mislim da za neke probleme , nema riješenja , oni su uvijek tu , ne nestaju, zato ih onda kada mogu ne želim ni otvarat, onda želim samo ne razmišljati o njima, jer su ne riješivi i uvijek će se ponavljati sve dok postojim ja..a to je zauvijek…da , zauvijek…
No evo opet uzdižem se iznad svih, ili ipak se spuštam ispod svih, dopuštam ljudima da ponovno ulaze u moj život, da mi ga uljepšavaju, kako mi ga samo uljepšavaju, pa da ponovno vidim one ružičaste ptice iznad sebe na zelenom nebu…
Sve je tako ne stvarno upravo kao i to zeleno nebo, kao i te ružičaste ptice…i pitam se kad će proć?hoće li ikad proć? Recite mi molim vas da će proć…ironija …
I sjećam se rećnice koju mi je jednom davno u istoj ovoj situaciji rekla jedna dobra, malo mutava , ali opet draga prijateljica: ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek! i razmišljajući o toj rećenici i zašto mi je rekla, tražila sam uvijek takve ljude, usamljene ljude, ljude koje svi gledaju sa prezirom, i uvjerila sam samu sebe da je upravo tako…
i ako želimo da se o nama dobro govori, moramo umrijeti, jer uvijek kada dođem na neki sprovod, nije sad da baš često idem na takve događaje, ali kada god bi ošla čula bi samo dobro o tim ljudima, pa makar oni bili neki najveći narkomani, razbojnici, lopovi -ni jedno loše slovo o tim ljudima nebi čula…i ako čitamo nadgrobne spomenike, osmrtnice, uvijek samo dobro čitamo, lijepo čitamo, znaći zaključak, amo svi umrijet i prićat će se dobro o nama..
ma ne želim da se ikako prića o meni, ma ne želim ni dobro ni loše, ma samo me više ne spominjite, pustite me na miru!želim tako malo, a tako malo je baš potrebno, ubiti ne tražim ništa, samo više ne govorite ništa, molim vas….
No opet imam volje, a nać ću i naćina, možda ne danas,ne sutra, ali jednog dana …
Jer dobro sam, ljudi kad su sretni uvijek su dobro, ali ne znaći kad smo dobri da smo sretni…i pitam se kakva bi tišina nastala kad bi ljudi samo govorili ono šta znaju?
E baš tu tišinu želim, eh baš tu..ali nikada je neću doživjeti..nikada..
I evo opet patim, jer mislim, ne želim mislit , to je tako naporno, i samo me dovodi do nekih ružnih zaključaka, ne sviđaju mi se..ne niti malo…i neću sada više govoriti nikakve gluposti, jer pametan čovjek ne samo da ne govori gluposti, nego ni ne sluša gluposti i zato neću više!
I za kraj stihovi iz filma ''Deset razloga zašto te mrzim''
MRZIM KAKO PRIČAŠ
I FRIZURU KOJU NOSIŠ
MRZIM KAKO ME GLEDAŠ
I KAKO ME POGLEDOM SVOJIM KOSIŠ
MRZIM TVOJE VOJNIĆKE ČIZME
I ŠTO ME ČITAŠ SAMO TAKO…
MUKA MI JE KOLIKO TE MRZIMZBOG TOGA I RIME NIŽEM TAKO LAKO
MRZIM ŠTO SI UVIJEK U PRAVU
KADA LAŽEŠ JOŠ I VIŠE..
MRZIM KAD ME NASMIJAVAŠ
ILI KAD PLAČEM POPUT KIŠE.
MRZIM KAD NISI KRAJ MENE
I ČINJENICU DA ME NISI ZVAO
ALI NAJVIŠE MRZIM, ŠTO TE NE MRZIM
NI TRUNKICU…NIKAKO…
…BAŠ NIMALO!!!!!!!!!!!
mislila sam da mrzim tebe, ali ne mrzim tebe, mrzim nešto drugo, mrzim sve drugo, ali tebe baš nimalo...
Post je objavljen 01.04.2007. u 20:42 sati.