Marketing
My addiction
Cijeli tjedan sam bila neuobičajeno vesela pri pomisli da u subotu Ivona i ja idemo na smotru sveučilišta u Zagrebu i gdje će, među svim tim predstavljanim fakultetima, biti i medicinski. Iako smo mi tek treći razred, zasigurno nismo bile jedine ne-maturantice među svom tom ruljom i ljudi za štandovima su bili spremni odgovoriti na svako pitanje koje smo imali.
Cijela ta smotra nije bila nimalo kako sam ja zamišljala. Sve to bilo je smješteno u neke dvije kućice i polovina fakseva bila je u jednoj, a druga polovina u drugoj. Na ulazu je bila nekolicina ljudi dijelila letke koje sam ja sve pokupila, fala Bogu, ne bi ja bila ja da ne uzmem sve što je besplatno. Sa strane su bile klupe na kojima su potencijalni studenti gledali hrpe papira koje su pokupili. No, mi smo se odmah zaputile vidjeti gdje je naš faks i faksevi ostalih ljudi koji su nas zamolili da im uzmemo nešt. Stoga uđosmo u prvu kućicu, misleći da je to jedina, jer nijedna od nas dvije specijalke nije zamijetila kućicu udaljenu desetak metara od ove. Odjednom se nađosmo u gomili ljudi od koje je većina bila okupljena oko štanda medicinskog fakulteta. Zašto ja nisam iznenađena? Svi mi govoriše da nitko ne želi na medicinu a sad uviđam točnost njihovih riječi. Nakon što uzesmo papiriće medicine, zaputismo se tražiti ekonomski, kineziološki i informatički faks. Sve je to bilo lijepo i krasno, no kineziološkog i ekonomskog nije nigdje bilo. Stoga se zaputismo van na popis fakseva i zamijetismo da u kućici nema ta dva faksa. No, ipak smo napravile još dva kruga vrativši se među onu rulju gdje nam dodijeliše i novine, Nedjeljni vijesnik. Ja, koja sva primam, i to sam zgrabila. I ja oću besplatne novine. Nakon završena ta dva kruga i ne nađenih fakulteta, napokon skužimo drugu kućicu. Koje smo mi tuke. Amh.
Druga kućica je bila znatno urednija od one i sadržavala sve fakultete koji nisu bili u onoj. U njoj uopće nije bilo ljudi, slobodno smo mogle disat i ne gurat se pa tako pokupit papire za kineziološki i ekonomski i usput maznut dvije čokoladice sa štanda ekonomije. Ko će drugi maznut neg ja, hehe.
Onda smo u nekoj kino dvorani, ili tak nešt, gledali razne filmiće o faksevima željno isčekujući medicinski. U razmacima među filmovima Gordan Kožulj i neki lik iz zabranjene ljubavi tzv. Zoran Pribičević bili su lupali gluposti. Kožulj i nije tolko glup ko lik iz zabranjene. Htjedoh ga gađat nečim samo zbog tog što tamo glumi. No, skrenuh misli s zbljuv-a i nestrpljivo sam čekala taj petominutni film medicinskog faksa. Na kraju je film trajao nekih dvadesetak minuta i bila sam jako sretna što je on najduži. Dok su prolazili faksom i opisivali godinu po godinu studija, bolje sam vidjela što sve tamo rade i sad je moja želja još veća. Čak istražuju DNK raznih ubojica i na osnovu toga među osumnjičenima nalaze pravog ubojicu. To mi je uvijek bilo tako zabavno i mislila sam da to jedino ima u onim serijama, da ja na medicinskom faksu neću doći u dodir s time jer to više pripada forenzičarima and stuff. But, I was wrong!! Jea.
Onda smo nakon sveg tog razgledanog otišle s gomilom papira u rukama uključujući i minijaturne periodne sustave koji su meni bili najvredniji od svega.
Ovih zadnjih nekoliko dana sam u apstinenciji od Coca-Cole. Nije to korizma, jer nisam mogla izdržat pa sam još u početku zakazala. Now it's personal. Stoga mi je jako teško ovih dana bez nje jer se to u mom slučaju razvilo u ovisnost. Pogotovo u Zagrebu gdje sam jučer na svakom koraku naletila na natpis Coca-Cola što me podsjećalo na to kak mi je fina a ne smijem ju. Zbog toga u Mekdonalcu Ivonka nije sebi kupila hladnu Coca-Colu iz solidaliziranosti prema meni kako ja ne bi patila što ja ne smijem. Fala Ivono. Tako da ovih dana dajem jetri da se odmori, samo ne znam na kolko. Nadam se što duže.
Ovo smo ja i Coca-Cola: 
Ali o tome ipak ne smijemo misliti. 
Post je objavljen 01.04.2007. u 15:00 sati.