Marketing
1.
U naš život uvukla se bol i tuga,11.10.2003.umrla je naša voljena Roberta,iznenada.Nikada nije bila ozbiljnije bolesna,doktoru je išla samo radi prehlade.Kako je mogla umrijeti tu noć u bolnici u današnje vrijeme,što se ustvari dogodilo,zašto je njeno maleno srce stalo ni danas dok ovo pišem-26.05.2004.mi neznamo.Doktori se nisu izjasnili,rekli su da neznaju,11.10.2003.napravljena je obdukcija od strane bolnice,ali te nalaze nismo nikada vidjeli.Nalazi od obdukcije "sudske medicine" govore da je naša djevojčica bila zdrava,svi njeni organi,visina i težina odgovoraju njenoj dobi.Srce i pluća su poucali,što se dogodilo te noći sa našom robertom,dali ćemo ikada saznati??
Znamo samo da smo zauvijek izgubili našu voljenu Robertu,i da je ništa više ne može nama vratiti,ništa više...
4.11.2003
Bol,bol i samo bol,pitam se zašto nas ostavi naše najvoljenije biće koje nam je toliko ljubavi i snage dalo,uvijek sam govorila da si ti moja prva i najvoljenija unuka.Prvo ti Roberta,jer ti si prva i uvijek ćeš biti prva dok god baka živi.Prve riječi,baka je bila s tobom,prvi koraci,baka je bila s tobom,prvi osmijeh opet je baka s tobom,sve prvo si pokazivala među svima i svojoj baki jer morali si znati da te baka voli,da se baka raduje s tobom,da je baka uvijek tu.I zadnje trenutke života tvoga ponovno je baka s tobom,zadnji stisak tvoje male ruke na bakinoj ruci,zadnji poziv mami i svojoj baki.Nije baka bila svjesna da je to veče zadnji susret,da ti zadnji put drži ruku,da ti se zadnji put obraća.A ti si do zadnjeg trenutka znala da sam ja kraj tebe.Volim te i voljet ću te dok živim,dok postojim,dok dišem,jer znam da si i ti uvijek sa mnom,samo tvoj lik baka ne vidi,ali baka to osjeća,osjećam da si na slici i da me pogledom pratiš,dok vjetar miče lišće blizu mene,znam,da si i ti tu da mi tiho šapćeš,bako tu sam blizu,tu sam kraj tebe,neplači bako,obriši suze.VOLIM TE BAKO,VOLI I TEBE TVOJA BAKA,ANĐELE MOJ!!!!
5.11.2003
Svanuo je još jedan tužan dan.Očekuje baka da će se saznati što se tog crnog petka događalo s tobom,tvojoj mami i bracom.Ništa,samo znam da ću i danas biti u mislima s tobom.Što se dogodilo,šta te oduzelo,s ćime si se tako nejaka borila.Neznam,nije mi jasno,samo mi je sve jasnije da tebe nema,da mi nemožeš ništa reći,da me nemožeš ni danas zagrliti,nježna ljubavi moja...Što se događalo tog petka kod kuće,a onda u bolnici.Tko je pogriješio,tko te uzeo od nas,mislim da bi mi olakšalo kada bi se saznalo.Možda,neznam,samo znam 25 dana je prošlo bez ijedne riječi istine,samo nagađanja.Šta da radim,kud da krenem da si olakšam ovu neizvjesnost.Znam,nemogu te vratiti,znam ne možeš ustati,ali znam da bi morali saznati istinu zvog tvog voljenoga brace i mame,znam da bi i ti to željela,iako si bila premalena.6 i pol godina samo si s nama živjela.To je malo,to je nepravedno i od boga,a i od doktora ako su pogriješili i sada kriju istinu kako bi sebe zaštitili,ali sine i oni imaju djecu,neznaju da im se to nedaj Bože može ponoviti.Volim te i voljet ću te dok god bar u san dođeš da osjetim tvoj dodir,da vidim tvoj lijepi,veseli osmijeh.Da osjetim tvoj čvrsti zagrljaj oko svog vrata,da osjetim tvoj topli poljubac na svom licu.Ndam se da ćemo ponovno skupa biti kada i baka oči zatvori...
6.11.2003.
Mama i Mateo su došli.Mateo zove bku navratima,znam da te nema,ali fali mi i tvoj poziv,tvoj pozdrav,ĆAO BAKO,dOBRO JUTRO BAKO,OSMIJEH NA TVOM LICU I TVOJ POOGLED KOJI OĆEKUJE DA SE I JA JAVIM TEBI.EVO SADA DOK OVO PIŠEM POZDRAV TI ŠALJEM ćao ljubavi moja,ANĐELE MOJ MALI,voli te tvoja baka.I dan će danas teći,sunce će se možda pojaviti,a ti,gdje si ti,da li me vidiš,da li osjećaš bakinu bol za tobom???Boli me sve,sve više me boli,jer u mislim znam,vraćam se na onu noć u bolnici kada si zvala baku da ti pomogne.Ori se bolnica,baka je stavila ruke na uši da to ne ćuje,nisam znala da je to zadnji poziv baki...Da sam znala da ti ne mogu pomoći borila bi se baka,ne bi dala da te muće.Mislila sam tu si,oni znaju šta trebaju da rade,a sada uviđam da nisu znali šta ti je i da nisu znali šta da rade,kako da se bore s onim što te napalo!!!Ni baka nije znala,ni mama nije znala I vrtim se u krug...Što se dogodilo tebi,dobro napala te neka bolest,ali što bi tvojoj mami tog crnog petka,dobro i ona se borila s nekom bolešću,ali šta bi braci i ponovno šta je bilo tebi anđele moj,pa mami,pa braci,ako je nešto što se prenosi,od danas će i baka poći doktoru,jer moram tu bolest imati i ja,bila baka s tobom do zadnjeg ćasa,ljubila te,a ti si disala blizu mene.Neka se otkrije u bake virus,bakterija.
7.11.2003.
Dan je siv i tmuran,baš kao i ja.Misli se vraćaju unazad.Ni danas nikakvih rezultata,nitko ništa nezna,nalazi stigli,ništa se nezna,sve do danas,svi su nalazi dobri,nema pesticida,novine pišu meso u redu...Ćekati,ćekati i opet ćekati još neke nalaze...Tebe nema,istine nema,nezna se ništa,novine pišu o tebi,nitko ne spominje da je i tvom braci dva puta srce stalo a treći put je oživljen.Pošao je i on s tobom,ali možda si ga ti vratila da nam malo olakšaš,možda si vidjela,znala koliko je tuge i boli ostalo otkad si nas ostavila.Ljubavi moja malena danas je baka obilazila groblje,tvoje novo dvorište,tvoju novu kuću u kojoj si sada ti...Lampioni gore,kada padne noć,svjetlo,oko tvog malog groba,da se zna da nisi sama i da smo svi uz tebe,kraj tebe i u svakom trenu mislimo na tebe,pričamo o tebi.Teško je,preteško shvatiti da si i nedavno i ti s nama sjedila za stolom,pričala sa nama,smijala se i veselila novom danu,novoj igrački,a sada je sve prazno,ne ćuju se tvoji koraci,ne ćuju se tvoji osmijesi,nema te da me pitaš ono što neznaš,pa da te baka stavi u krilo i objasni ti ono što ne razumiješ,da ti dobre savjete daje.Još jedan dan prođe bez tebe,i još neznam koliko će dana proći.Kada će možda,ako ti meni onda će baka tebi doći...VOLIM TE!!!
ROBERTA:
Tvoj lik ne mogu kiše isprati,
tvoj osmijeh ne može u vjetru nestati,
tvoj trag ne mogu snjegovi pokriti
TEBE NAM NE MOŽE VRIJEME ODNIJETI...
(Prepisala iz "Večernjeg lista"-7.11.2003.)
8.11.2003.
Težak dan,najteži do danas,moram se boriti sa sobom,danas moram odlučiti-ili ću odustati od same sebe ili ću se boriti sa sobom...Ovaj trenutak odlučujem da ću se boriti da ostanem pri sebi,da ne dozvolim svojoj psihi da me uništi...Znam,osjećam da bi i ti voljela da baka bude kao što je i bila kada si bila uz mene,da je baka bila ponosna što te ima.I danas te baka ima,ali u mislima,na slici i gdje god da krenem,znam da si samnom iako te ne držim za ruku,iako te ne vidim...Volim te,volim te i voljet ću te maleno moje...Ponosna baka.Kda si se rodila,otišla baka da te vidi u bolnici,a ti malena,majušna u inkubatoru,kažu mi samo da te mogu vidjeti mama i tata.Ali vidjela te i tvoja baka,vidjela tvoja malena usta napućena,puna,ramena...Kada si malo narasla,sjećaš li se maleno moje kako ti je baka pričala o staklenom krevetu,pričala sam ti kako da je bajka,spominjala tvoje lijepe usnice,pokazivala ti,a onda se radovala kada sam te naučila da i ti meni pokažeš što je baka vidjela.Baka ti je pričala bajke,mislila baka da ti voliš,a voljela si.Zagrliš me jako,a baka priča,Snjeguljicu,Ivicu i Maricu,Pepeljugu...Znam,kada prestanem,a ti govoriš.Pričaj mi bako,pričaj,Kozlići i Vuk,a baka priča i priča dok ne zaspeš.Tko ti sada priča,jer ti spavaš,tiho si zaspala,spavaš maleno moje,spavaj...
9.11.2003.
Nedjelja,dan odmora.Kojeg odmora?Nema odmora,mislimo,ubijamo se ja i tvoj diod,šta se dogodi,gdje se pogriješi,zašto ovo,zašto ono,odgovora nema.Možda te baka trebala naterati da te staneš,da hodaš,možda bi te probudila,možda bi došla sebi,neznam,samo znam kada sam te vidjela onako ukoćenu da sam te morala nositi,nositi i tražiti pomoć i mislila je baka da si na pravom mjestu ćim smo u bolnicu došle.Sada mislim da to nije bilo pravo mjesto,pomoći ti nisu mogli,nisu znali šta da radimo,gdje da idemo,niti možemo bez nalaza,bez dokaza bez pomoći.12 sati je,vrijeme ručka.Kojeg ručka,nije mi do ručka,kuća je prazna,zapuštena,prašina na sve strane,briga me za sve to jer nema tebe,nema nićega.Tebi treba ići na groblje,jedini je to spas,stati,s tobom,pričati,tvoje cvijeće milovati i zamišljati:ljubim ti glavu,kosu,tvoje ruke,tvoje tijelo,tvoje noge i stopala što su neki dan veselo skakutala po kući,dvorištu.Učila si se igrati,plesati i pitala:jel dobro bako?Super-govorila je tebi tvoja baka tebi-samo tako,nogimacama igraj,vrti se,prije ćeš naučiti i baka bi tebi dala ruku svoju i veselo bi skakutale,smijale se,voljele se.Voljele se,A VOLIMO SE I SADA znaš ti to,a zna i tvoja baka.Sjeti se bake,vode si tražila,vode kupovne,sestra je dala gazu,a ti si svu vodu iz gaze iscuclala pa ponovno tražiš...Bako,daj mi kupovne vode,a baka gleda u sestru.Nema vode,a možda bi te voda spasila.Da sam ti dala da piješ,piješ i piješ,možda bi se vodom isteralo ovo to zlo što je bilo u tebi,u tvojem organizmu,možda da sam ti dala puno vode da piješ,možda bi sada bila sa mnom,možda,možda,možda.Možda bi te spasila.
10.11.2003-17.45.
Prije mjesec dana u ovo doba išli smo u Brod na hitnu,baka ti je govorila:"Roberta sine,mići nogicama",a ti si onako tiho rekla:"Ne mogu bako,utrnule su mi noge".Dotakla si svoju baku rukicom,nije baka znala da je to tvoj zadnji stisak ili dodir.Do sada još neznam šta ti se dogodi milo moje.Znam,već skoro mjesec dana,tuga i bol mene i didu razdire.Hodama,amo tamo,hodamo tamo kao da kuće nemamo,svagdje smo,samo najmanje kod svoje kuće.Gdje god da dođemo samo se o tebi priča,šta ti se dogogdi.Već je pala noć,a ja i dido išli smo te obići.Kako kući doći,a da nisamo s tobom progovorili.Pričamo mi,sad didio,sad ja a na tvom grobu vjetrić leprša sa posljednjim pozdravima.Dali nam želiš nešto reći,ili si sretna što znaš da te volimo i obilazimo...Palmo dva crvena lampiona,jer bijele ne možemo naći,nema veze bitno je da ti svijetlo oko groba plamči u noći.Crvenu si boju isto voljela.Ljubim tvoj grob,ljubim tvoju glavu,tvoje ruke,tijelo i nogice što su do neki dan veselo skakutale oko nas.Dido i baka teško se rastaju s tobom,ali će te obilaziti i pričati dok god su živi.Ćao ljubavi moja,odlazimo polagano u noć.Pla je noć,okrećemo se,vjetrić miče plamičke u noći oko tvog groba i ti nama govoriš:"Ćao dido,ćao bako".Ćao,ćao,ćao po sto puta ćuje baka,tvoj mili glas.Volim te Anđele moj mali."Baka i Dido"
11.11.2003.
Mjesec dana je prošlo,poslije ponoći nastao je novi dan,dan kada si se prije mjesec dana borila za život.Srce ti je stalo,zašto,zašto se srce nije borilo i nastavilo da kuca,da kuca,nezna baka.Sinoć je baka legla na krevet gdje smo ti i ja prije mjesec i tri dana zadnji put spavale zajedno.Ne mogu zaspati,zamišljam te pokraj sebe,stiskam jastk lagano kao da si ti tu,a baka te pokriva da ne ozebeš.Zašto te večeri,te srijede kada smo zadnji put spavale zajedno vrijeme nije stalo?Kako bi to lijepo bilo da sam se jutros probudila i da si ti vrat otvorila,zagrlila me,poljubila me i da smo zajedno započele novi dan.Jesmo započele odkad sam se probudila,cijelo vrijeme sam o tebi mislila,s tobom bila.Brzo će 1h popodne.Dido i ja odlazimo kod tebe.Zar mjesec dana te nismo vidjeli,zar mjesec dana te nismo dotakli,zar već toliko milujemo tvoj grob,pričamo sa tobom,čuješ li nas golubice naša,čuješ li jecanje naše.Čuješ,sigurno čuješ.Dolaze tetka,mala baka,svi pale lampione,vidiš li koliko te volimo.Jedino lampione ti možemo donjeti i naša srca što kucaju za tebe.Mama i Mateo došli su poslije kod bake,dolazi i tvoja rođena tetka i tetak.Bili su i oni kod tebe.Vidiš li li ljubavi naša koliko te svi volimo,koliko nam nedostaješ.Pala je noć,tvoja noć jer si po noći otišla,sjedi baka sada sama i u tišini sluša pucketanje iz peći.VOLIM TE ROBERTA,VOLI TE TVOJA BAKA,tako mi nedostaješ,puno da to boli,boli u prsima gdje kuca moje srce,moje srce kuca za tebe anđele.
12.11.2003.
"I BOG STVORI SUZE"-reće dido.Početak dana je u suzama,na stolu gori svijeća,dido ti upalio,plače.Sanjao te,plačemo oboje,zašto je Bog stvorio suze,da bi plakali.Vani sunce obasjava sve,ali nas ne.Dan je prekrasan,za nas nije...Teško je danas,idem u trgovinu samo da bi izašla iz kuće.Sagete glave koračam,jedva me noge nose.Kod pruge stanem,osluškujem vlak,stojim i gledam,sjećam se kako sam te učila kada budeš dolazila,mislila je baka da mora da te uči da paziš preko pruge.Koliko puta si rekla:"Slušaj bako ide li vlak"-brzo bi prelazile prugu.Sada baka mora samo na sebe paziti.Nećeš nikada sama prelaziti prugu,jer nećeš nikada svojoj baki doći.Idem dalje prema trgovini,vidim u daljini ženu i dijete,zaboli me srce moje,neće te tvoja baka više za ruku držati dok budemo šetale,nećeš kod bake više spavati,neće te baka kući voditi.Trgovina,sjeća se baka koliko puta smo se kod trgovine srele,u trgovini,pa onda zajedno,ti,tvoja mama i braco vozite me kući.Nema više toga,svaka svojim putem ide,samo sjećanja ostaju.Sve se izmijeni otkad te nema,jedino moje...
13.11.2003-23.20
Mama,tata i Mateo bili su prvi put kod tvoje tetke,isto bez tebe.Mali braco te spominje,a tetka briše suze.Sve je tužno i sama pomisao da nisi više sa nama...Dolazim kući,sve je tiho...Kuća prazna i hladna.Ljubim tvoju sliku,javljam ti se da znaš da sam tu,blizu tebe.Ljubavi moja malena i danas se baka po koji nezna put pita šta ti se dogodi.Dali smo te ikako mogli spasiti,neznam.Znam i danas mi nedostaješ i uvijek ćeš mi nedostajati.Znaj i zapamti da te tvoja baka uvijek voljela i voljet će te dok god bude disala.Volim te ANĐELE MOJ!!!
Post je objavljen 31.03.2007. u 19:30 sati.