Ubila sam pauka…unatoč svojoj fobiji ubila sam ga…možda ne bih da nisam u ovom stanju, obično vrištim i zovem nekog drugog da ga makne…ne ubije, jer mi ga je onda žao…samo da ga makne, da ga ja ne moram više gledati…a sad sam ga ubila…
Jučer je bilo …grozno…opet…i sad je…jučer nisam nikamo izlazila…cijeli dan sam sklupčana ležala na jastuku( ispod kojeg sam sad našla pauka)…i plakala…popila sam i onu šugavu tabletu…naravno, sve je ostalo isto…bez promjene…
Sada sjedim ispred ovog ekrana, i držim maramicu na ruci…da zaustavim ovo malo krvarenje…sada mi stvarno ne trebaju ožiljci, ali ne mogu si pomoći…vježbam…vježbom do savršenstva…
Ma naslagat ću par narukvica, odglumiti da mi je hladno i vucarati se okolo u dugim rukavima…who cares anyway?
Kako je glupo biti okružen ljudima koji te gledaju, a ustvari te ne vide…nisam više uopće sigurna želim li ikoga pored sebe… postala sam nesposobna za održavanje zdravih međuljudskih odnosa…
Mučno mi je…kruh nisam jela već 5 dana…ne mogu…
Opet pišem nepovezano…pa, vidite, u mojoj poremećenoj glavi stvari su uglavnom takve, besmislene i nepovezane…
Više ne funkcioniram…znam da sa mnom nešto nije u redu…ništa ne valja….
Puno stvari, i previše, meni nije jasno , ali jedna stvar mi nikako ne ide u glavu- ŠTO JA TO RADIM OVDJE? ŠTO JA RADIM TU, ILI JOŠ BOLJE ZAŠTO SAM JA TU? Što nitko ne kuži da mi ne ide…da više ne znam kamo…što da radim…ne znam kako, ni što… a što je najgore više NE MOGU…nemam više snage…iscijedila sam ono što je bilo i više nema ničega… mrtva u ?-toj …
Objesit ću se iz solidarnosti prema britney J …
Imala sam jučer razgovor-monolog- sa osobom koja me ne poznaje…uglavnom , koliko sam ja shvatila sve se svodi na to da ta osoba uzima sebi na pravo da kreira moj život… ta sebična, bezosječajna osoba uspijela je u jednoj minuti izokrenuti sve ono što ja ˝gradim˝…i ja sam kao i obično ispala negativac, koji čini sve samo da se zamjeri…izveden je zaključak da je sve ono što ja volim,sve ono zbog čega ja postojim nevažno…sve se mora podrediti njegovim željama… mrzim ovo… mrzim to što se nakon svega toga osjećam tako jadno i bjedno…mrzim to što si dopuštam da se ovako osjećam…a najviše od svega mrzim to što se nakon svega toga osjećam krivom što ga mrzim…mrzim…ne znam jeli to prava rijeć, ali to je ono što trenutno nosim u sebi…mrzim to što me svaki put navede na to da zamrzim sebe ,sve više i više…
Nisam malo dijete, ali u njegovoj prisutnosti se osjećam tako glupo i beznačajno, bezvrijedno…kao da ne zaslužujem ni da dišem… da postojim…
Post je objavljen 26.03.2007. u 19:33 sati.