Kriza. Jad. Bijeda. Nemoć. Strah. Neiskustvo. Zbunjenost. Što se događa? Pitam se, ali nekako mi nema odgovora trenutno. Sumnja. Nepovjerenje. Zašto? Ne znam. Kako dalje? Nema više motivacije. Želim odustati. Ali opet, to nisam ja. Ja se nikad ne predajem. Ne predajem. Ali stavrno ne vidim više smisao u svom trudu. Želim od svega i od svih dignut ruke. Povući se daleko od svih i nestati. Neka me nitko ništa ne pita. Jer ne znam ni sama kako bi im dala odgovore. Ne znam ih ni sama. Možda ih i ne želim znati. Sreća se pretvara u ne sigurnost.
Na polju hladne kiše padaju.
Neka padaju, neka nestane sve iz mene. Samo želim jednu stvar. Biti u nečemu dobra. To jest ne u nečemu, samo u jednoj stvari. Ali ne ide mi.tj ide mi, ali ne mogu to iskazati. Nikako. Žalosno. Teško je biti sam u nekim stvarima. Želim odustati. To mi se mota već neko vrijeme po glavu. Čemu trud? Zašto bih ja plakala? I ovako je većini nekako svejedno. Ali meni nije. Ja ne volim gubiti. Volim biti u svemu najbolja. Ali meni najmiliji ponekad nemaju vjere u mene. Teško je čuti od nekoga “da nisi dovoljno dobar”. Preteško kad to izgovori bitna osoba u tvom životu. Od kada sam čula tu rečenicu, želim se maknuti. Ali opet, vuče me neka želja da dokažem da vrijedim. Jer vrijedim. Nisam od onih koji se lagano povuku. Ali ovaj put je teško. Pokušavam izdržati i stvarno ću se truditi da izdržim, ako ne zbog nikog, onda zbog moje mame. Ona vjeruje u mene. Bar misli. I tako ću misliti dok se ne uvjerim u suprotno. Obećajem svima da ću još pokušati. Nadam se da će ići.
I na kraju, žao mi je ako neki (vjerojatno većina) ne skuže post. Ja ga kužim i znam što sam htjela reći. Neki možda skuže o čemu pričam. I samo vas molim da ne pomišljate kako razmišljam o samoubojstvu, jer ja na to nikad ne pomišljam. Previše volim svoj život i cijenim ona male sitnice u njemu. A ovaj post je posvećen samo jednom segmentu moga života s kojim nisam previše zadovoljna. I da, nema veze s ljubavi. Tu je recimo sve ok.
Post je objavljen 26.03.2007. u 15:50 sati.