Trening u petak nisam odradio. Imam dobar razlog. U petak ujutro sam se probudio sa strašnim bolovima u leđima i ukočenošću. Svejedno sam otišao na posao, a tamo se situacija pogoršala. Noć je bila gadna, nisam mogao spavati na leđima, a svako okretanje je bilo bolno. Subota je bila isto gadna. Mogao sam hodati, ali sam bio sav ukočen i hodao kao robot. Odlučio sam potražiti pomoć kod "alternativaca". Ili su nudili pomoć slijedeći tjedan ili se uopće nisu javljali. Na kraju je jedan maser poslušao moje probleme i preporučio hlađenje bolnog mjesta s ledom u trajanju od 15 minuta, dok led ne anestezira bolno mjesto. Nakon toga mazanje s kremom. I pomoglo je. To mi je bilo prvi put u životu da su mi se leđa tako "uklještila". U nedjelju ista terapija.
A sada slijedi dio koji nema veze s dijetom, a ni s tjelovježbom / treningom, te svako tko nije zainteresiran za drugačije teme, može prestati čitati i pričekati neki slijedeći post s vijestima o oporavku.
Naime, ovaj uvod možda ima veze s događajem koji se zbio u nedjelju. Već mjesecima čekam jednu posebnu radionicu: "Bubnjanje i plesanje u krugu".
Voditelji su Iko i Temi i ova radionica Bubnjanja je značajno različita od onih koje sam pohodio petkom. Ovo uklještenje kao da me je pokušalo spriječiti da posjetim radionicu, ali nije uspjelo. Moj racionalni um i njegova snažna potreba za kontrolom je očito pokušala spriječiti bilo kakvu mogućnost odlaska u iracionalno, spriječiti pojavu spontanosti i otvaranja vrata nestandardne percepcije.
Rekao bih da je rađena na tradiciji Sjevernoameričkih Indijanaca. Bilo je plesanja i pjevanja u krugu, šuškanja sa šuškalicama, bubnjanja i ekstatičnog plesanja. Jedan prilično šamanski pristup. U tim trenucima sam se sjetio svoje prijateljice šamanke. Osjećaji su se smjenjivali. Od toga da su mi svi prisutni bili braća i sestre, do toga da sam osjećao kao da sam potpuno sam. Na mahove kao da sam u ludnici i pitanjem što ja tu radim, do toga da sam i ja bio dio ludila i imao nekakve kraće isprovocirane vizije. Sa svojim bubnjem sam povremeno bio kao da smo stranci, ali uglavnom smo bili kao jedno. Ritam nas je nosio. Iako je bio jedan ritam, čuo sam ga na različite načine. U svakom slučaju zanimljiv događaj.
Ako kojim slučajem ima zainteresiranih, slijedeća ovakva radionica bi trebala biti u svibnju, pa ostavite poruku.
Post je objavljen 25.03.2007. u 23:09 sati.