EVO OVU SAM PJESMU NAPISALA KAD SAM PREKINULA SA DEČKOM I BILA JAKO USAMLJENA...
Dok su crvene ruže u zimu cvale
i dok je toplina sunca,
grijala naša hladna srca.
Neki su odbačeni, a neke se hvale.
Ljudi su kao zmije,
hladni i otrovni,
zavidnih očiju i površni,
dok neki čovjek zbog takvih ljudi tuguje.
Al' njega se ne primjeti,
njega se nevidi,
njega se ne predvidi...
Na njega se nemože osloniti.
Takvi bi ljudi htjeli otići gdje se sunce smije,
gdje raste ljubav i sreća i samac,
gdje ljubav ne znači novac.
Na mjesto gdje nitko nogom kročio nije.
Post je objavljen 25.03.2007. u 01:38 sati.