Marketing
Pad sistema
...totalni.
Petak navecer. Sjedim za kompom uplakanog lica dok mi se ostaci maskare cijede po omiljenoj bijeloj vesti. Samo ja i poluprazna kutija bijelog marlbora.
Razmisljam da si natocim kap neceg zestokog, samo me panican strah od alkoholnih kalorija u tome sprijecava. Uz anoreksiju jos imam predispoziciju postati jebeni alkoholicar!Bravo DiT, bravo.
Curke su ljute na mene. Obecala sam izaci s njima veceras. Ne mogu, jebemu ne mogu! Cijeli tjedan bio je apsolutno savrsen, zasto se najgore stvari dogadjaju vikendom?
Nisam puno jela. Vjezbala sam. Po cijele sam dane bila vani i uzivala sam u svom odrazu u izlozima. Dala sam mu broj, bila sam s njim. Ostavio me bez daha. Mogu satima sjediti s njim u najvecim rupama od birceva, sto bi mi prije bilo nepojmljivo. Mogu satima i satima ulaziti s njim u duboku filozofiju. Mogu ga satima samo slusati i gledati kako me lagano osvaja.
Mogu se vratiti u svoju proslost. U dane kad sam se klosarila po kvartu i napusena citala Nietzchea iako pojma nisam imala o cemu frajer govori. Da, da, ova mala umisljena sminkerica, danasnji povrsni snob. Iako sam i u tom trenutku imala visoke cizmice i savrseno ispeglanu kosu. Samo mi tad to nije bilo tako bitno.
Voljela bih otici s njim negdje daleko, gdje me nitko nece naci. Gdje me takozvane frendice nece opsjedati da idem s njima van, a nista im ne znacim.
Negdje daleko od sviju, skinula bih svoje male crne stiklice i trcala bih s njim po livadi.Samo on i ja. Smotali bi jos samo jednu i umirali od smijeha.
Zaboravila bih na probleme, makar na sekundu. Ili bih mozda shvatila da ih radimo tamo gdje ih nema. U svakom slucaju, rasplinuli bi se kao mjehur od sapunice.
I zato me toliko opcinjava. Samom svojom pojavom, svakom svojom recenicom.
Sadasnjost je tako prokleto drukcija. Ne trazim razloge, ne trazim izgovore jer jedno znam-sama sam si kriva. Sama sam tako zeljela, sama sam jednom davno mislila da je tako najbolje.
Moj decko. Moze li se to uopce definirati kao nesto?Nakon 4 godine uspona i padova. Vise padova, definitivno.Cetiri godine, cetiri jebene godine. Mogu li vjerovati covjeku koji me nekada davno toliko puta prevario i povrijedio? Mogu li mu vjerovati da me u ovom trenutku ne vara dok stotinu kilometara udaljen od mene pije s frendovima? Ne mogu i ne vjerujem. Nemam pravo reci nista jer ni sama nisam nista bolja. Ima samo jedna mala razlika-on iz zabave, a ja iz potrebe za onim necim nedefiniranim. U ovom trenutku imam osjecaj da je gotovo. Znam, jer mene intuicija nikad ne vara. Volim li ga? Zasto placem? Mrzim naviku, zasto smo se pretvorili upravo u to? U jebenu naviku jedno drugome? Zasto mu se uvijek vracam, zasto se bojim promijene, pa makar i na gore?
I sada, nakon svega, pojest cu tu prokletu cokoladu, unjet cu u sebe tih ogromnih 565kcal.
Jos samo veceras zalit cu sve sa casom viskija i uplakana leci u krevet.
"Debela" i tuzna.
Jos samo veceras.
Ljubim Vas
Post je objavljen 23.03.2007. u 21:04 sati.