Danas (baš danas, petak) kontrola kod doktora Nadležnog.
- Pa, kako se osjećate? - pita.
- O, dobro, dobro. - malo lažem.
Malo časkamo kako doktor s pacijentom, dakle pacijentu pomalo besmisleno, a doktoru pomalo dosadno. Produžuje mi bolovanje za još mjesec dana.
Malo gunđam, ali ne baš uvjerljivo.
- Mislite da biste mogli na posao? - pita me.
Pokolebam se. Nisam baš više siguran. Kalkuliram u glavi koliko gubim od plaće već mjesecima, ali si predočim kako bi izgledao neki od dugih sastanaka na kojem bi me uhvatio nezaustavljiv drijemež i san, ili posvemašnji manjak koncentracije, ili unezvjeren pogled kad mi se štogod naloži da obavim, ili, sačuvaj bože, nešto još gore, poput kompulzivne potrebe da čitam psalme, što je već bio slučaj prije eskalacije krize.
- Pa što su vam rekli na poslu, jeste li se vidjeli s njima? - nuka me on.
- Jesam. Nekako sam stekao dojam da misle kako mi nije nešto bog zna kako ozbiljno. Tim prije što mi i vi previše ne govorite, pa nisam znao najbolje objasniti, osim da imam taj bipolarni poremećaj, ili kako se već to zove, taj ef.
Malo me gleda.
- Od kad ste na bolovanju? - pita.
- Od prvog jedanaestog. A kod vas, otkako ste dijagnosticirali što mi je, pa, negdje od dvanaestog mjeseca kako uzimam ljekove.
- Dobro. Sad ću vam nešto reći. - veli on.
Čovjek je uvijek nekako nepovjerljiv prema sugovorniku kad ovaj izrijekom najavi da će nešto reći. Srećom, sad sam već dovoljno dobro da mogu suspregnuti unezvjeren pogled, možda mi je samo pobjegao na trenutak.
- Kad ste bili došli k meni, - nastavlja moj Nadležni, - odlučio sam riskirati. Sad mi je drago da sam to učinio jer vam je svaki put kad se vidimo sve bolje i bolje.
Sad se ja malo ukakam jer ne znam kakav je to mogao biti rizik.
Odmah stigne odgovor na nepostavljeno pitanje:
- S obzirom na stanje u kojem ste bili trebao sam vas hospitalizirati. Oporavak je dug i mukotrpan, i to bi bilo na barem šest mjeseci. Ali vi ste vrlo dobro kooperirali i vaša supruga mi je bila svojevrsna garancija da ste u dobrim rukama i da ćete se uspješno oporavljati doma, svakako ugodnije nego da ste ležali u bolnici.
Zblenem se malo. Znao sam ja to i slutio, bilo mi je jasno iz nekih opaski i razgovora koje sam načuo tijekom ove odiseje po psihijatrijama. Ipak, kad ti bude rečeno ovako otvoreno...
- Dakle samo dalje s lijekovima, a kad vam bude dobro osjetit ćete to sami, garantiram vam.
Nažvrlja potpis i klepne štambiljom kao da je ovjerio garantni list, a ne onaj doktorski listić s nerazumljivim čvrkljama.
Odlučim da ću mu vjerovati.
Post je objavljen 23.03.2007. u 19:42 sati.