U životu nije važno koliko cemo pobjeda skupiti , nije uopće važno koliko cemo daleko otici a još je manje važno koliko cemo trofeja na kraju našeg puta imati. Važno je samo to da li cemo na kraju otvorene duše umrijeti moci. Život je pred nama i svako ga živi kako najbolje zna i umije ali za svoju buducnost je osobno odgovoran. Ukoliko ne budete svoju buducnost sami stvarali stvorice je neko drugi , to je ono što je sigurno.
Ako ni u šta ne vjerujete onda cete morati barem priznati da je sjecanje ono što sigurno ostaje iza nas , htjeli mi to ili ne. Pa ako mora da ostane , zašto da bude loše , jedno sasvim logicno pitanje na koje svako od nas treba sam da odgovori. Da li ce nas se kratko ili dugo sjecati po dobru ili lošem to opet zavisi samo od nas. Sada ce neko reci , pa šta me briga hoce li me se neko sjecati ili nece ali vjerujte mi na kraju ce baš takvi još žešce o svojim rijecima razmišljati.
Obicno su to oni koji bi najradije da im uspije o samom sebi uvijek dobro misliti. Obicno su to oni koji misle da se moral može zakonom ovjeriti. Obicno su to oni koji se nikada nisu pokušali staviti u tudju kožu pa viditi kako je.
Da bi covjek donio pravu odluku , onu naj pametniju , kažu da je potrebno staviti se u tudju kožu pa onda donijeti odluku. Sve je to u redu I tako treba da bude ali nemojte to baš doslovno da shvatite jer može da bude jako opasno. Uzmite za primjer da se stavite ono baš sto postotno u kožu onoga ko ne vidi nikakav izlaz u životu. U kožu covjeka kojem je svega dosta , koji nevidi ništa više ništa svjetlo u životu.
Zar mislite da bi bili veci ili bolji covjek od njega samog pa bi svjetlije vidili nego on sam. Jedino se možete postaviti u njegovu kožu ukoliko baš sve vidite kao on a onda vidite sve bezizlazno pa se pitam zašto sve to. U pravu ste još jedan paradoks koji nas u životu prati. Izgleda da je citav život sastavljen iz jedne kolone paradoksa ali šta cemo , tu smo I moramo naprijed.
Post je objavljen 23.03.2007. u 14:37 sati.