Pa, dobro, ne mogu vjerovat!
Otkrila sam jedan predivan novi blog, ostala i opet zapanjena.Stihovima, jednostavnošću misli. Sličnim razmišljanjem, sličnim temama koje,vidim, puno nas tište, muče, uveseljavaju, rastužuju.
I onda se pitam:
dakle, gdje su svi ti ljudi? "Gdje je nestao čovjek?" Zašto ovoliko iskrenosti, lijepih riječi, otvorenih srca, ljudi koji imaju potrebu pomoći drugome, nema u stvarnom, nevirtualnom svijetu?
Zašto mi se čini da je nemoguće na cesti, u restoranu, kafiću, na radnom mjestu, naći ljudsko biće koje može ovako komunicirati, kao ljudi na blogu? Ili općenito na netu?
Ili je to samo moja percepcija, nesigurnost, odbijanje?
Imala sam fazu u početku pisanja bloga, vjerujem da je svatko ima, kad pomiješaš na tren virtualu i zbilju ( uvjetno rečeno "zbilju")...pa sam sa ljudima oko sebe razgovarala na način na koji komuniciram na blogu, otvoreno, srdačno, sa osmjehom..nije mi bilo teško, takva sam i inače, možda iskustvom mrvicu opreznija...I što se znalo dogoditi?
Neki su otvoreno pitali što se to sa mnom događa, kao, jesam li i ja pukla...dakle, ako si veseo i otvoren, onda si nužno i puknut?
Neki su zaključili da se sa mnom nešto događa, kad sam tako sretna (sa dozom aluzije na nekakve veze i nova poznanstva, muška naravno...jer čovjek, po nekima, može bit sretan jedino ako nađe nekoga za servisiranje, kad moram bit prosta i gruba!).
Neki su se odmakli od mene, jer valjda osmjeh i otvorenost nalažu i sugovornicima da se tako ponašaju, barem dijelom, a dosta njih to jednostavno nije u stanju.
Nisu u stanju pojednostavniti,olakšati si život.
Ja nisam odustala od takvog načina razgovora, komuniciranja...lakše mi je, sretnija sam, zadovoljnija...
***
Ne razumijem. Čak sam se jako dobro naučila u zadnjih godinu dana kaniti sukoba, razjašnjavanja, ljutnje na situacije, soljenja pameti drugima...Naučila sam ignorirati zajedljive primjedbe ljudi do kojih mi nije stalo (osim kad je Zagušljivi u pitanju, jedino me on može još izbacit iz kolotečine brzinom svjetlosti!), uopće se ne obazirati na "negativne komentare", blogerskim riječnikom rečeno.
Kad sve skupim, stavim na vagu, dolazim do zaključka da mi je ovdje ipak zericu bolje nego "vani". Mada je upitno koliko je zdravo.
Ili nije upitno.
Jer: nema podozrivih pogleda, nema procjene ličnosti po izgledu, kilaži, opuštenosti, zapuštenosti, boji kose ili noktiju.
Nema zajedljivosti niti sukoba.
Ako ih se i nasluti, već se inicijatori sami maknu. Zakon funkcioniranja u svemiru.
Nema jala i ljubomore. Nema spački i podmetanja. Nema gledanja u tuđi tanjur, do te mjere da gledatelj zna bolje što je u njemu nego ti koji si ga pripravio. Nema ogovaranja.
Ali zato ima puno pozitivnoga.
Lijepih riječi. Podrške. Stihova. Uvažavanja čak i od mlađeg naraštaja, koji prirodno puše na starije.Savjeta. Rečenica koje ti otvore neke nove poglede, tjeraju na razmišljanje.
Daju ti rješenje za naizgled nerješive probleme.
Aj' ti probaj izać van, do dućana, pa reć :" 'benti, dobila sam tužbu za razvod..." U najmanju ruku, teta će odšutit, reći ti "a ča ćeš, događa se...", ali čim okreneš leđa, već će sa pola mjesta oblajat, dodat, oduzet, poboljšat okus informaciji...iz čiste pakosti, jer ja nemam drugog objašnjenja. Neće te utješit, neće ti dat podršku, neće se ponovno vraćat tebi i pitat kako si...neće te uopće slušat dalje od onoga što joj zapne za uho. Ne, nije to konkretna osoba, to je puno ljudi opisano u toj jednoj osobi.
Muški kobci vidjet će u toj izjavi idealnu priliku da ponude svoj način utjehe jadne upravo napuštene žene...Na blogu to nisam doživjela.
Upravo na blogu shvatila sam da nisu baš svi muškarci prasci...A to je kod mene bio veliki problem, stvarno uvjerenje i nepogrešiv zaključak.
Tek ovdje sam se zapitala gdje su to rasli takvi, normalni muškarci, dok sam ja birala. Netko mi je rekao u šali da "sam hodala po krivim vrtovima!". I dodao da nikad nije kasno.
Pa, to su stvari koje čine život. Dobra nakana, lijepa riječ, ono nešto što će te dignuti iz nekakve rezignacije i letargije.
A još ljepše je to što sve to dolazi od ljudi koji te ne poznaju, ne vide, ne čuju...a isto kao i ti imaju potrebu da pomognu kako znaju, ali i da se njima pomogne kad im je teško.
Post je objavljen 22.03.2007. u 13:26 sati.