Uglavnom me nema neko vrijeme... Zadovoljavam se čitanjem i komentiranjem tuđih blogova, sama ne znajući o čemu pisati. Postoje nekad takve faze - koje su, kao i sve druge - prolazne; kada nam se čini da sve ide u smjeru koji nismo očekivali, planirali, možda čak ni željeli... Ali kada nas - unatoč svemu - smiruje činjenica da se stvari - ipak i unatoč - kreću. Obično takve faze slijede nakon nekog oblačnoga razdoblja, u kojem nam se činilo da smo zakinuti, da nam se događa nešto što ne zaslužujemo. Nakon razdoblja u kojem nam je preteško ispeglati robu, ustati se ujutro iz kreveta, pogledati u oblake i biti sretan što ih možemo vidjeti.
U posljednje sam vrijeme dosta čitala, pogledala nekoliko zanimljivih stvari, upoznala nekoliko zanimljivih ljudi, konkretizirala nekoliko zanimljivih događaja i susreta u budućnosti. Svejedno me ništa od toga nije maknulo previše od misli kako se vrijeme, i s njime događaji, vrte u krug. Kako - čak ni ono što nam se čini novime - već je staro i viđeno; kako - čak i ono što smo mislili da je novo iskustvo - zapravo je već iskušano. Ista forma, premda drugi sadržaj.
Rekla bi m. - svršenstvo kruga... Ja bih rekla da je riječ o takvome savršenstvu da mi ljudi, već ograničeni koliko jesmo, nemamo moći da izađemo iz kruga i izravnamo ga u ravnu, progresivnu crtu koja ima svoj početak i kraj. Ostajemo u krugu. Kolikogod se približavali njegovoj unutrašnjosti ili se savijali pod njegovim rubovima - ostajemo u njemu.
I to nije loše, nemojte me krivo shvatiti. I dobre se stvari, zbog logike kruga, ponavljaju. Kad-tad.
Krug ima i svojih boljih strana.... Baš se zbog njega cijeli život fragmetnira na faze... Počne jedna, završi druga, počne treća, završi četvrta... ili bolje - počne jedna, završi druga, počne jedna, završi druga, poč..................
Pusa,
pipi_piaf
Post je objavljen 21.03.2007. u 01:23 sati.