Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wildangel

Marketing

Dok je Ana sjedila i gledala u vatru, približila sam joj se tiho s leđa. Preplašeno me pogledala, a kad je shvatila da sam to ja, umjesto da osjeti olakšanje, počela je plakati još više. Kleknula sam do nje.
- Ana što je, što se desilo?
- Tina… - šmrcala je dok su joj se suze obilno lile niz lice-… Tina, napravila sam nešto strašno…
- Što Ana…? - bila sam zbunjena.
- Ne… - odmahnula je glavom - …ne mogu ti reći.
- Ana, znaš da meni možeš sve reći… - lagano sam joj brisala suze.
- Trebala sam te slušati., Tina, ovo se nikad ne bi desilo…
- Gle, gotovo je sad… Ne ljutim se uopće na tebe. Postupila si normalno, kako bi i svatko drugi… Nitko mi ne bi povjerovao!
- Da, ali… Znaš, Tina… ja sam… ja sam… - nije prestajala plakati.
- Što?
- Tina, pogledaj. - pokazala mi je na svoj vrat. Približila sam joj se. Na svjetlošću vatre vidjela su se dva mala ugriza. Vampirska ugriza! Digla sam se istog trenutka i bijesno krenula pronaći Francisca.
- Gadovi! Rekao mi je da ti ništa nisu napravili!
- Ne Tina, nemoj! - čvrsto me primila za ruku i povlačila da ne idem.
- Pusti me! Ne mogu vjerovati da su to STVARNO napravili!
- Tina, ne!
- Ana, pusti me…! - pokušavala sam joj se otrgnuti, ali bila je nevjerojatno snažna.
- Tina! Ja sam kriva!
- Molim? - zbunjeno sam ju pogledala - Nisi ti kriva, Ana.
- Jesam! Tina, ja sam to htjela!
Prestala sam povlačiti i blesavo sam zurila u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Što je ona to htjela?
- Ana, nije mi baš jasno!
- Tina. - spustila me ponovno pred sebe - Tina, ja sam htjela postati vampir.
Bila sam potpuno zbunjena. Toliko zbunjena da nisam uspjela ništa reći. Doduše, pokušala sam nešto izustiti ali usne su se samo nijemo micale. Ana me napeto gledala, bez treptaja.
- Tina. Htjela sam to.
- Ana, zašto?
- Ne znam. Jednostavno jesam. - okrenula je pogled od mene i nastavila gledati vatru, lice joj je i dalje bilo mokro i presijavalo se, ali nije više plakala.
- Pa ako si to htjela, zašto onda sad plačeš?
- Ah… Shvatila sam.
- Shvatila što?
- Pa da je gotovo. Da je gotov moj dosadašnji život. Da sve sad moram ostaviti za sobom. Svoje prijatelje, svoju obitelj, tebe Tina. Moram ići s njima. Moram ostaviti Luku.
Luka je bio dečko u kojeg je Ana godinama bila zaljubljena. Ja sam to najbolje znala. Znala sam kako joj je teško. Ali svejedno ju nisam mogla shvatiti.
- Nikad neću imati priliku biti s njim. Sad je gotovo. - nije treptala. Vatra joj se presijavala u plavim očima.
- Ana, ne znam što da kažem…
- Ništa. Nemaš što reći. Bolje da me se kloniš. Nisam se još potpuno preobrazila, ali kad se to uskoro desi, ne znam kakvo ću biće biti, kakvi će mi biti nagoni.
Šutjela sam i gledala u nju. U moju najbolju prijateljicu, koju znam cijeli život. Gledala sam ju i pokušavala predočiti sebi činjenicu da sam ju stvarno izgubila. Nju, jedinu osobu koja me razumjela. Kao da je umrla. Zapravo i je umrla.
- Tina, sad nas već vjerojatno svi traže. Nismo se vratile. Nitko nas nije vidio od sinoć. Ti se moraš vratiti.
- Kako Ana? Što da im kažem? Što da kažem, gdje si ti? Ana, ne mogu te napustiti. - bila sam očajna. Bila sam nespremna. Nespremna na sve ovo.
- Ne znam. Ali ne smiješ biti ovdje. - pogledala me. Bila je odlučna. Kao i uvijek.

Sjedile smo tako u tišini, u mraku. Vani je već mogao biti sumrak, ali nisam to mogla znati jer su posvud u kući bili navučeni zastori. Vampiri, naravno, ne podnose svijetlo.
Nakon određenog vremena, u prostoriju je ušao Leon. Sjeo je u naslonjač nasuprot Ane, a ja sam nastavila sjediti na podu. Netremice je piljio u nju, a ona je i dalje gledala u vatru. Na kraju se malo nagnuo prema njoj i pitao:
- Kako se osjećaš?
- Bajno. Hvala. - Ana je sarkastično odgovorila.
Leon se ponovno zavalio u naslonjač i nije rekao više ništa, ali ju je nastavio promatrati, kao da pokušava nekako na osnovu njenog izgleda zaključiti nešto. Ja sam gledala u pod i osjećala se čudno. Za tugu je još bilo rano. Još nisam sve dobro shvaćala. Zatim je pogledao mene:
- Kad ćeš ti kući?
- Ne znam. - zbunjeno sam ga pogledala. - Nisam uopće razmišljala o tome…
- Pa trebala bi. Ovdje ti nije mjesto. Bar ne za sad.
- Ma nemoj? Sad odjednom mi nije mjesto?
Leon je zaustio da nešto kaže ali u tom momentu je došao i Francisco. Odmah se ubacio u razgovor:
- Da, moraš kući. - stao je iznad Leonovog naslonjača i promatrao me.
- Neću ju ostaviti! - živčano sam pokazala na Anu.
- Njoj treba mir.
- Ma nemoj!
Francisco me još intenzivnije pogledao. Oči su mu zeleno zaiskrile. Stresla sam se. Strah se ponovno javio. Tek tad shvatila sam da sam zapravo sama s tri vampira, jer Ana je sad već bila više vampir nego čovjek. To više nije bila moja Ana, koliko god je meni bilo teško pomiriti se s tim. I sama je to izabrala. Nježno me pogladila po kosi:
- Tina, idi. Molim te.
- Neću te ostaviti!
- Njoj se sad ne može više ništa desiti! - Leon je nervozno odgovorio.
- Da! Vi to stalno govorite, a ipak se stalno nešto dešava! - prkosno sam odgovorila.
- Ona je to sama htjela. - Leon je hladno odgovorio pa pogledao najprije nju, a zatim mene. Ana je samo spustila pogled.
- Bolje da odeš. - Francisco je rekao nešto blažim tonom.
Gledala sam jednog, pa drugog, pa Anu, pa ponovno redom. Nisam znala što reći, a onda sam više za sebe promrmljala:
- Pa da nije postala to što je, vjerojatno bi ju ubili.
- Vjerojatno. - rekao je Francisco. - Ali to se nije desilo.
Došao je do mene i pružio mi ruku. Nesigurno sam ju primila, a on me povukao prema gore:
- Idemo. - rekao je tiho.
- Ana… - okrenula sam se prema njoj.
- Idi Tina. Tako je bolje. - ponovno je počela plakati.
Francisco me je vukao prema van dok sam ja gledala u nju. Činila se tako nestvarna, onako uz vatru, u crnoj dugoj haljini, sjedeći nasuprot Leona. Bila je to moja Ana. Jedna i nezamjenjiva, a sad ju moram ostaviti samu s tim hladnim vampirom. Onda sam pogledala Francisca. Stajao je nasuprot mene, sad smo bili već u velikom mramornom predvorju, gledao me napeto.
- Idemo. - rekao je tiho.
A onda se sve oko mene izgubilo i za par sekundi stajala sam pred svojom kućom, ne znam kako, ali tako je bilo. Vjetar je nosio snijeg, ali noć je bila mirna i tiha. Božićna. Male lampice što su stajale na prozoru moje kuće svjetlucale su na Franciscovu licu i sad se ono činilo još privlačnijim. Pitala sam se koja je njegova priča.
- Francisco…
- Ha? - naglo me pogledao.
- Ona je još tako mlada… Ima samo 18…
- Pa i ja sam bio mlad. Kakve to veze ima.
- Koliko mlad?
- 20 godina. Tek sam se vratio iz rata.
- Rata? - namrštila sam se.
- Da. Križarskog. - ozbiljno me gledao.
- Bio si vitez?
- Hm… - sjetno se nasmijao - Da. Bio sam vitez. Ali bilo je to davno… Nije više bitno. Valentina, ona je mlada, ali mlada će ostati zauvijek. Ne brini za nju. Njeni će umrijeti, djeca njenih, unuci, možda i cijela porodica… A ona će uvijek imati 18.
- To je bolesno!
- Ha ha ha… Ljubomorna si.
- Nisam!
- Jesi. Ajde spavati.
Okrenuo se i nestao, a ja sam ostala stajati pred kućom. Tad su se iza mene otvorila vrata i mama me zabrinuto gledala:
- Tina, gdje si ti? Dušo, tako smo se zabrinuli za tebe…
Mama me zagrlila i vukla u kuću, a ja sam i dalje gledala iza sebe, na mjesto gdje je maloprije stajao Francisco. Zauvijek. Za vjeke vjekova.



Post je objavljen 19.03.2007. u 22:02 sati.