Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Okus slobode

Ležao sam na tvrdom podu u svojoj hladnoj tamnici. Snažan vjetar udarao je o zidine tvrđave moga gospodara. Bio sam užasno iscrpljen, ipak, nisam mogao zaspati. Svaki put kada sam zatvorio oči, čuo sam ih kako me zovu. Njihove mrtve oči bile su uperene u mene, žedne krvi gutale su me živog. Hvatala me panika. Hladan znoj cijedio se s mog mršavog tijela. Drhtao sam kao list na vjetru.
Skvrčivši se koliko god sam mogao buljio sam u prazno. Bilo mi je tako hladno. Nisam dugo mogao ostati na mjestu. Odlučio sam se potajno iskrasti i otići u šetnju da se malo razbistrim. Jedva sam se podigao, noge kao da su mi bile pune olova. Polako sam otvorio svoje malo skrovište u zidu i izvukao ključ koji sam nedavno ukrao jednom stražaru. Tiho poput sjene otvorio sam teška vrata i provirio van. Kao što sam i mislio, stražari su se opet opili u komu. Cijeli je dvorac spavao, nitko me večeras neće smetati.
Kao drogiran tumarao sa mračnim hodnikom. Uskoro sam shvatio da sam se izgubio, no bilo je prekasno da bi se vratio. Više nisam znao put. Glasno hrkanje privuklo je moju pažnju. Odlučio provjeriti od kuda je dolazilo. U ovom hodniku dotada još nisam bio.
Odmah sam primijetio da se ovdje mora nalaziti nešto važno. Hodnik je bio pun skrivenih zamki. No, za mene one nisu predstavljale nikakav problem. (Talent koji me doveo u ovo moje usrano stanje) Tiho sam se prikrao i polako okrenuo kvaku. Onaj koji se nalazio iza vrata očito ih je zaboravio zaključati ili to nije smatrao nužnim. Lagano sam pogurao tešku hrastovinu. Od onoga što sam ugledao zastao mi je dah. Ležao je na velikom krevetu s mnoštvom jastuka i svilenim pokrivačima. On... moj gospodar... moj uzničar... tiranin koji me tjerao da činim sva ta grozna djela. Ležao je tu, spavao, bez zaštite, potpuno bespomoćan, prepušten meni na milost i nemilost...
Koliko sam puta sanjao o ovom trenutku, koliko sam noći tumarao hodnicima tražeći njegove odaje i sada, sasvim nenadano, napokon sam ih pronašao... Bio sam strašno uzbuđen. Srce mi je lupalo tako snažno da sam se uplašio da će ga čuti. Pažljivo sam pogledom preletio po sobi tražeći zamke koje bi mogle spriječiti moj naum, nije ih bilo.
Laganim korakom prišuljao sam se njegovoj postelji. Dvije vitke djevojke, robovi poput mene, ležale su nage, prikovane lancem za zid poput pasa. Pogled na njihova nježna, prebijena tijela ulio mi je dodatnu snagu. Još jednom ogledao sam se po sobi, tražeći pravo oružje za svoj čin. Na zidovima nije bilo niti jedne oštrice koje su aristokrati inače voljeli vješati po svojim zidovima, nikakve figure dovoljno velike za smrtonosan udarac, ničega...
Najednom sam se dosjetio. Jastuk... Drhtavim prstima podigao sam taj nježni, meki, svjetlucavi predmet i polako mu ga prislonio na lice. Odmah se probudio i počeo koprcati. Jedna od djevojki se probudila i počela vrištati, no nisam se mogao obazirati na nju. Ovakva prilika mi se nikad više neće pružiti. Vriskom, probudila je svoju družicu, koja je, umjesto da počne vrištati, svom snagom pokušavala umiriti uznemirenu djevojku.
Onakav umoran, jedva sam uspijevao nadvladati svoju žrtvu. Ne sjećam se da sam ikad u svom bijednom životu bio tako sretan kao u ovom trenutku. Ovaj put ja sam bio nadmoćan. Snažna bol grčila mi je sve mišiće. Pokušavao me obuzdati svojom magijom, ali u panici se nije uspijevao dovoljno koncentrirati. Nakon nekoliko minuta sve je bilo gotovo.
Iscrpljen, ležao sam nepomičan na svojoj žrtvi i duboko disao. Tek tada sam primijetio da je vrisak djevojke, bio je utihnuo, pomislio sam da se napokon smirila. Zadnjom snagom podigao sam se s kreveta i okrenuo prema djevojkama.
Ubrzo sam shvatio zašto je ona uplašena zašutila. Njeno tijelo, ležalo je mlitavo na podu. Tanak mlaz krvi tekao joj je sa tjemena. Ona druga, sjedila je skvrčena i spuštene glave na podu. Jedna djevojka, ubila je drugu. Očito je došlo do borbe dok sam ja bio zauzet. Nisam točno znao kako se to dogodilo. Mogao sam samo nagađati. No, nije bilo važno. Tko sam ja da osuđujem ovu nesretnicu. Ipak je ona samo branila svoj život.
Omamljen, odšetao sam do ormarića na kojem sam ugledao srebrni ključ i oslobodio djevojku. Kako sam se uplašio kada me zagrlila. Bila je tako nježna, tako topla. Drhtala je po cijelom tijelu. Krupne suze potekle su iz njenih tamnih, bademastih očiju. Ne znam koliko dugo smo tako sjedili u tišini. Dvije ubojice, dva prokletnika.
Nakon nekog vremena čuo sam lupanje teških vojničkih čizma na hodniku. Netko je dolazio. Brzo sam otrčao do ormara i izvukao dugu košulju i hlače z djevojku. Izgledala je jadno, no moralo je poslužiti. Hitro sam se uzverao na kroz prozor na krov, kao svaki put kada bih ubio. No, ovaj put nisam bio sam. Lagano sam ju povukao za sobom kroz prozor. Polako smo se vukli po krovu tražeći način kako da se spustimo do dolje. Olujni valovi divlje su udarali o hrid kao da žele urušiti tvrđavu.
Najednom sam čuo vrisak. Djevojka se poskliznula na skliskoj mahovini koja je obrastala krov i sada je polako klizila u svoju smrt. Brzo, ali oprezno spustio sam se do nje i u zadnji tren ju uhvatio za ruku. Točno sam osjećao kako mi polagano klizi. Bio sam iscrpljen nisam imao snage da ju zadržim. Poletjela je uz glasan vrisak prema dolje.
Bez razmišljanja bacio sam se za njom u tamno uzburkano more. Od siline udarca osjećao sam kako mi škripe sve kosti i iz pluća mi se istiskuje dah... Ipak nisam mogao sada izroniti... nisam je smjeo ostaviti... Nešto me tjeralo da ronim sve dublje... sve dalje dok je napokon nisam ugledao...
Nisam si mogao objasniti svoje osjećaje, svu tu privrženost koju sam osjećao prema toj nepoznatoj djevojci. Ali jedno sam znao, gledajući ju kako leži predamnom okupana jutarnjim suncem. Sada sam napokon bio svoj, bio sam slobodan. Sada ću sam moći odlučivati o svojim postupcima, cijeli svijet je bio predamnom i ono, što mi je bilo najvažnije, bilo je saznanje da više nikad ne ću morati za njega ubiti...



Post je objavljen 18.03.2007. u 18:32 sati.