Marketing
A vrijeme neumitno prolazi
(ja još uvijek mogu i znam voljeti)
U školjku svog dlana
Zatvorila sam riječi.
Još samo strpljivo čekam,
Da zvono sa crkvenog tornja
Odbroji svoje ritualne trenutke,
Misli da se poljube s mislima...
I onda, nastupa tišina.
A tišinom se najviše kaže,
Kad se dva srca dodirnu.
Čak i onda, kad je vrijeme,
Već potpuno na izmaku.
* * *
Da li to počinjem opet voljeti,
Ili nastavljam graditi snove?
Među zaspalim laticama ruže
Mirisni nektari i dalje mame.
Još uvijek vjerujem u bajke,
U mogućnost bijega iz neizbježnosti,
Makar i kroz iglenu ušicu,
Negdje, u malenom dijelu Svemira.
Odbjegle misli morat ću vratiti
I pohraniti ih na sigurno mjesto.
Zapečatiti sa sedam pečata,
I zaključati iza sedam brava.
Da opet ne provale iz duše
I unište mi navučeni oklop.
Da me ne izdaju ponovo
I neke nove snove mi sruše.
Na zupčaniku biološkog sata,
Jedan zubac izlizan ili polomljen,
Upozorava me da požurim,
Jer vrijeme neminovno teče.
A ja se ipak još uvijek nadam
Kako se i vrijeme može zaglaviti,
I kako je i taj zubac polomljeni,
Jednom, možda moguće preskočiti.
Post je objavljen 18.03.2007. u 05:05 sati.