Sa osmijehom na licu i suzama u očima, koje skrivaju od sunca, što je izašlo da ih isprati u novi boj, oni odlaze.
Dok se bude šaptaji u mraku, hrabro koračaju u beskonačnost svojih sijena, što umjesto njih govore.
Skupi šlageri u nesretnim dušama, kaputima krojenim od svjetlosti sjaje na balkonima mira, a oni odlaze.
Bez putanje, unaprijed određene od Svemira, braća govore o novim zorama i jutrima što su postala podnošljiva.
Nesreće ne postoje dok čekaju sate da ih prepoznaju i zaštite od metaka, bez straha od nesreće, oni odlaze.
Svi njihovi suputnici stoje i pogledom ispraćaju korake, korake hrabrih koji odlaze.
Ne vraćaju se više nikada jer zadnji put, danas odlaze.
I ne misle o sreći, ni o ljubavi, samo idu naprijed.
Danas samo odlaze.
Dok sunce grije prkosna čela svojih štićenika, i dok povjetarac mrsi kose svojih sluga, oni prolaze kroz tunele, mračne od snage.
Post je objavljen 16.03.2007. u 10:45 sati.