Marketing
AH...TA SUZA...
Neznam više što da radim...što da mislim..kako da ova stvarnost napokon počme imat smisla..bar nekakvog...Uopće ne znam kako da se nosim s nekim stvarima...Danas sam se sa svojim frendicama osjećala kao najjadnije biće na ovom svitu...kao najusamljenija čudakinja..a ne znam zašto..sve su one na svoj način prekrasne osobe koje također imaju svoje probleme,dvojbe i strahove slične mojima...a ja se osjećam tako ružno..kao da će se nešto dogoditi a je ne znam što..i plače mi se a suze jednostavno ne mogu poteći..To su dva osjećaja koja ne podnosim a najčešće su kod mene..Bojim se a ne znam čega...možda sriće..jeli to normalno...?Ja sam jedna tako komplicirana osoba...čak i za samu sebe..I kad nebi tila opet virujem u pozitivno...opet je u meni neki trčak nade kad stvari krenu naopako...i nakon svih razočarenja i boli ja opet NENORMALNO VIRUJEM DA JE LJUBAV MOGUĆA,DA DOBRI LJUDI POSTOJE,DA JE SVJETLO TU NEGDI I ČEKA SVAKOG OD NAS...Jeli to u redu?Jeli se u redu bojat?Ili uvik moram biti snažna kao što sam prije mislila...?Ponekad bi se samo tila sklupčat kod nekog...i pustiti druge da se brinu za mene...A nekad poludim kad se ljudi uvik brinu za mene...I pitam se...još uvik se pitam oće li nestati ovog straha..oću li ipak uspit zaboravit nepodnošljivu bol koja mi je uništila srce i sav unutrašnji svit...potajno sa nadam da, da..Oću li ikad opet biti ona normalna i neopterećena osoba....?Oće li oni ljudi koji su jednom prije bili u mom životu,prošli i opekli me-oće li ikad doći i reći-OPROSTI-,oće li ikad opet tako nekog navesti da ih zavoli i voli pa im jednostavno sve slomit...?A iskreno vaša isprika mi i možda nebi toliko značila...jer postoje stvari za koje je čovjek kriv čak iako se ispriča jer su njezini raZmjeri toliko veliki da pred njima izblijede sve ljudske isprike...A meni je dovoljno samo da znam da ste vas par tu..da vam je stalo...da me nećete ostAviti samu iako ste neki daleko...za nekog sam isto tako mislila da će vječno biti tu,ali i on je prošao...i opekao me...Znam da je i vama svima teško s menom...ali neki su rekli da će me uvik voliti i biti tu,ali ipak nisu...ostavili su me ranjenu...ranjenu za sve...Nemojte molim vas da opet vidim sjene,i zurim u prazno,zurim u noć..Molim vas neka ovo bude zadnja suza koju će moje oko više ikad proliti...neka ovo bude zadnja suza u kojoj je sakupljena sva moja tuga,bol,porazi i padovi,razočaranja i lažna obećanja...pustite više sva moja sjećanja i uspomene da odu i ne vraćaju se...više nikad...jer nije im tu misto...neka idu u prošlost otkud su i došla...jer kako je da je ipak sam uspila prebolit...i puno sam sritnija(iako me ovako na momente,zapravo sve rijeđe i rijeđe uhvati depra 
)...
Post je objavljen 16.03.2007. u 01:46 sati.